Na vrhu planinarskog vijenca iznad Kolašina, gdje putevi vode ka prirodi, ali sve ređe ka ljudima, opstaje jedna škola. Područno odjeljenje Osnovne škole manastir Morača „Mojsije Stevanović“ u selu Bare, jedino je koje još radi, ostalih sedam je zatvoreno. Ovdje ne zvoni školsko zvono za mnoštvo učenika. Ovdje, se znanje prenosi šapatom od učitelja do dvoje đaka. I ljubavlju ogromnom, svakodnevnom i tihom. Nađa i Nebojša Danilović, brat i sestra, jedini su đaci.
Za Portal RTCG ovu posebnu priču podijelio je učitelj ove škole Nemanja Bojić, koji bez obzira na vremenske i životne uslove, svakoga dana dolazi da nekom malom čovjeku pomogne da poraste. Podučava samo dvoje djece, Nađu Danilović učenicu prvog razreda, i njenog brata Nebojšu, đaka trećeg razreda. Sledeće godine, kaže očekuje još jednog đaka njihovog najmlađeg brata.
„Da se našalim, trenutno školu održavaju Danilovići. Ovdje je područno odjeljenje otvoreno 1948 godine, a ako se ovako nastavi, za šest godina će, nažalost, biti zaključana. Ljudi odlaze, sela se prazne, a sa njima nestaje i obrazovanje u ovim krajevima,“ kazao je Bojić.
Uprkos oskudnim uslovima, ova mala škola njeguje znanje i talenat. Malena Nađa je, uz pomoć učitelja Bojića, osvojila peto mjesto na likovnom konkursu Opštine Kolašin, povodom Međunarodnog dana porodice, na temu ‘Svjetlost znači porodica’. Za svoj rad, koji je nastao između dva školska zvona i tišine planine, Nađa je nagrađena. Nagrada joj je, kako kaže njen učitelj, zasijala kao sunce u sred zime.
Škola u Barama nema mokri čvor, a uskoro očekuju tekuću vodu. Nemaju fiskulturnu salu, imaju samo staru strunjaču na kojoj ponekada vježbaju. Griju se uz pomoć furune i drva. Nemanja Bojić svako jutro putuje iz Kolašina do manastira Morače, a onda o svom trošku hita dalje ka svojim đacima u selu Bare. I ne žali.
„Volim ovu djecu, ovaj kraj. Radimo na staroj stunjači, a ponedjeljkom i srijedom djeca idu u matičnu školu na nastavu fizičkog vaspitanja i engleskog jezika. Mi zajedno učimo, crtamo, pišemo, sadimo biljke, doručkujemo. Tako stvaramo odnos porodice. Djeca nemaju telefone, nemaju igrice, ali imaju dušu i veliku želju da uče. I to im je snaga“, ističe Bojić.
Zahvalan je direkoru škole Nikoli Bakoviću što mu je pružio priliku da predaje u Barama. Kaže da mu je želja bila još iz studentskih dana da bude seoski učitelj. Prije njega ovdje je dolazila učiteljica iz Bijelog Polja. Mali Nebojša Danilović, đak trećeg razreda kazao nam je da mu je lijepo u školi, ali da mu nedostaju drugari.
„Lijepo mi je ovdje, ali često razmišljam kako izgleda učionica puna djece? Volio bih da imam drugove , da igramo fudbal. Ali, kad nema šta cu? Kad porastem , želja mi je da budem vatrogasac i ostanem u svom selu. Moje je i lijepo mi je“, kazao nam je ovaj živahni i bistri dječak .
Njegova sestra Nađa, tiha i stidljiva, dodaje “ Volim školu, volim da crtam, tu nekako stvaram ljepši svijet. Moja želja je da budem frizerka jednog dana, i tako uljepšavam i usrećujem ljude“, kaže ova djevojčica.
Učitelju teško kaže pada što njegova dva mala đaka nikada nijesu pohađala školu prirode.
„Ne tražim mnogo. Samo želim da ova djeca ne budu zaboravljena. Da znaju da pripadaju svijetu. Da im neko pomogne da osjete kako izgleda škola prirode, druženje, putovanje. Da osjete kakav je život izvan ovih brda? Njihova budućnost ne smije biti zatvorena iza školskih vrata, koja se jednom zauvijek zaključaju“, poručuje učitelj.
Ministarstvo prosvete obećalo je zamjenu dotrajalih prozora i doniralo lap top i projektor.
„Volio bih i da dobijemo makar laminat ili novi pod. Ne tražimo mnogo. Mi ovdje imamo jednu sijalicu, jednu utičnicu, ali imamo volju i ljubav. Nama je to dovoljno“, kaže Bojić.
Sela Bare, Raičevina i Đurđevina zajedno imaju oko 170 stanovnika prema poslednjem popisu, od kojih je je samo stotinak stalno nastanjeno. Ljudi odlaze.
„Klima je blaga, ovdje uspijevaju gotovo svo voće i povrće, snijega nema kao prije. Ali, bez dobrog puta, bez pomoći države i opštine, ljudi nemaju razloga da ostanu. Ako se ništa ne promijeni, plašim se da za desetak godina nećemo imati gdje jagnje da kupimo“, kazao nam je učitelj.
Kada govori o odnosu sa djecom, učitelju Bojiću oči zasijaju.Taj odnos nije samo školski . To je povjerenje, bliskost i poštovanje koje se danas rijetko viđa.
„Djeca sa sela su iskrena, posvećena, vrijedna. Učitelja gledaju kao autoritet, ali i kao nekoga ko im je oslonac. Ima tu nečeg što se teško opisuje, poštovanje koje ne traži riječi. Sve je više onih koji gledaju kroz čovjeka, ali ova djeca još uvijek gledaju u čovjeka. I to je ono što im daje posebnu čistotu. Volio bih da odavde odnesu najljepše uspomene, da postanu dobri i časni ljudi, tome ih svakodnevno učim i da nikada ne zaborave odakle su počeli“, zaključio je Bojić.
Škola u Barama nije samo škola, ona je svjetionik upornosti, odanosti i nade u vremenu kada se škole na sjeveru gase kao svijeće na vjetru, sela ostaju pusta, a budućnost je neizvjesna.
I dok institucije obećavaju prozore, puteve i podršku, učitelj Bojić i njegovi mali đaci svakog dana uče lekciju koja nadilazi školski plan i program : kako se voli dom i kako se, i kad ostaneš sam, ne odustaje.
Izvor: RTCG
