Ta neobična ikonografska simbioza – procrnogorski ekstremizam i prosrpski simbolizam – sinoć je dijelila isti slogan: „Turci napolje“. U trenutku kada se društvo suočava s rastućom netolerancijom, ovakav prizor otvara pitanje: da li su ideološke razlike zaista stvarne, ili ih prevazilazi zajednička netrpeljivost prema „drugima“?
Još jedan paradoks obilježio je skup. Dok su se u masi orili pokliči „Vučiću pederu“ i „Vučiću Turčine“, među okupljenima su bili i političari koji se godinama predstavljaju kao njegovi najodaniji simpatizeri – poput Vladislava Dajkovića i Bobana Radevića. Scena u kojoj se istovremeno vrijeđa i veliča isti lider, najbolje pokazuje konfuziju i instrumentalizaciju protesta.
Reakcije su bile burne. Dok jedni osuđuju govor mržnje i traže reakciju institucija, drugi pokušavaju relativizovati događaj. Ombudsman je apelovao da se prekine „rasistička histerija“ i zaštite osnovna ljudska prava. Ipak, u javnosti je prepoznata i doza licemjerja – pojedini NVO aktivisti, koji su mjesecima „pumpali“ netrpeljivost prema turskim investitorima i radnicima, sada odjednom postaju njihovi zaštitnici.
Direktor Uprave policije Lazar Šćepanović sinoć je izjavio da postoje indicije da „određeni kriminalni i obavještajni centri moći“ utiču na stvaranje ovakvih kriza, s ciljem destabilizacije bezbjednosne situacije u zemlji.
I dok se čeka da institucije odgovore na optužbe i pozive na razumnost, ostaje pitanje koje visi nad slikom sa sinoćnjeg skupa: šta je spojilo Krsta Zrnova Popovića i trobojku – i koga zapravo tjeramo „napolje“?
PRESS
