U oktobru 2024. godine, Vrhovni državni tužilac Crne Gore donio je Uputstvo za postupanje državnih tužilaštava u predmetima nasilja u porodici, kojim su uvedene obavezujuće operativne smjernice za državne tužioce, standardizovana tužilačka praksa na teritoriji cijele države i ojačana institucionalna odgovornost u postupanju u predmetima nasilja u porodici. Uputstvo je izrađeno u skladu sa standardima propisanim Konvencijom Savjeta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (Istanbulska konvencija).
Radi obezbjeđivanja dosljedne primjene, Uputstvom je uspostavljen mehanizam praćenja, prema kojem imenovani koordinatori dostavljaju Vrhovnom državnom tužiocu kvartalne i godišnje izvještaje o njegovoj primjeni.
Prva puna godina primjene pokazala je mjerljive rezultate, ali je istovremeno ukazala i na važne operativne izazove koji su relevantni za brojna tužilaštva.
Jedna od najznačajnijih novina uvedenih Uputstvom jeste obaveza formalnog evidentiranja svih prijavljenih slučajeva nasilja u porodici, bez obzira na to da li je prijavljeno ponašanje prvobitno ocijenjeno kao krivično djelo ili prekršaj. Time je napravljen značajan iskorak u odnosu na raniju praksu, kada su prekršajni postupci uglavnom bili u nadležnosti policije, čime je omogućeno puno uključivanje državnog tužilaštva od samog trenutka podnošenja krivične prijave.
Efekti ove reforme odmah su postali vidljivi kroz statističke pokazatelje. Tokom 2025. godine državna tužilaštva evidentirala su ukupno 1.877 predmeta koji se odnose na nasilje u porodici. Krivični postupci pokrenuti su protiv 1.213 punoljetnih lica i 28 maloljetnika, dok su državni tužioci podnijeli 584 zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka po Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici.
U poređenju sa 2024. godinom, broj prijavljenih krivičnih djela povećan je za 24,2 odsto. Iako se podaci o prekršajima ne mogu neposredno upoređivati, budući da je Uputstvo stupilo na snagu tek u posljednjem kvartalu 2024. godine, najveći rast zabilježen je upravo u prekršajnim postupcima. To odražava prenos odgovornosti za vođenje prekršajnih postupaka sa policije na državna tužilaštva, što je rezultiralo širim angažovanjem tužilaca, ujednačenijom procjenom predmeta i snažnijom institucionalnom zaštitom žrtava.
Dodatni pozitivan efekat ove reforme ogledao se u žalbenoj praksi u prekršajnim postupcima. Tokom 2025. godine državni tužioci izjavili su žalbe protiv odluka prekršajnih sudova u predmetima nasilja u porodici, čime su doprinijeli razvoju ujednačenije prekršajne sudske prakse i dosljednijem tumačenju prava. Prije donošenja Uputstva, žalbe u ovim postupcima u praksi nijesu podnošene.
Uprkos značajnom povećanju nadležnosti i broja predmeta, reforma nije umanjila procesnu efikasnost. Žrtve su saslušane u roku od 48 sati u 86 odsto predmeta, dok u izvještajnom periodu nije nastupila zastarjelost ni u jednom predmetu. Sudovi su donijeli osuđujuće presude u 96,33 odsto okončanih krivičnih postupaka, što ukazuje da ubrzano postupanje državnih tužilaca nije ugrozilo kvalitet istraga niti standarde dokazivanja.
Istovremeno, primjena Uputstva doprinijela je jačanju mjera zaštite žrtava. Državni tužioci su sistematski prikupljali podatke o prethodnim slučajevima nasilja, procjenama rizika, ranije izrečenim zaštitnim mjerama, kao i o krivičnoj i prekršajnoj evidenciji učinilaca. U predmetima u kojima je postojala sumnja da učinilac posjeduje vatreno oružje, pokretani su pretresi prostorija radi oduzimanja oružja i smanjenja rizika po žrtve.
Uputstvo je dodatno unaprijedilo mehanizme zaštite usmjerene na smanjenje sekundarne viktimizacije. Žrtve su saslušane bez prisustva osumnjičenog u 98 odsto predmeta, dok je svega dva odsto žrtava saslušano u njegovom prisustvu, čime je značajno smanjen rizik od zastrašivanja u ranim fazama postupka.
Državni tužioci upućeni su da prioritet daju hitnom saslušanju žrtava, budući da su žrtve nasilja u porodici često izložene zastrašivanju, emocionalnim pritiscima, ekonomskoj zavisnosti ili uticaju porodice, što može uticati na njihovu kasniju spremnost da svjedoče.
Posebna pažnja posvećena je djeci koja su žrtve ili svjedoci nasilja. Iskustvo je pokazalo da ponovljena saslušanja djece u postupcima za nasilje u porodici mogu sama po sebi predstavljati izvor traume i emocionalne štete. Zbog toga su državni tužioci u sve većoj mjeri koristili specijalizovane metode forenzičkog intervjuisanja i multidisciplinarne psihološke procjene kako bi se izbjegla nepotrebna višestruka saslušanja djece.
U predmetima u kojima je postojao rizik od retraumatizacije, roditeljskog konflikta, emocionalne nestabilnosti ili znakova otuđenja djeteta od roditelja, stručne službe često su preporučivale da dijete ne svjedoči u redovnom krivičnom postupku. Umjesto toga, dokazi su pribavljani putem multidisciplinarnih procjena u kojima su učestvovali dječji psiholozi i dječji psihijatri, uz puno uvažavanje najboljeg interesa djeteta.
Prva godina primjene takođe je potvrdila da djelotvorno krivično gonjenje nasilja u porodici zahtijeva kontinuirani institucionalni razvoj i snažnu međuinstitucionalnu saradnju. Praktična primjena Uputstva ukazala je na potrebu daljeg jačanja tehničkih kapaciteta, specijalizovanih resursa i mehanizama koordinacije između institucija uključenih u zaštitu žrtava.
Ovi predmeti zahtijevaju intenzivnu saradnju sa policijom, centrima za socijalni rad, zdravstvenim ustanovama i nevladinim organizacijama, kao i primjenu specijalizovanih metoda rada sa posebno ranjivim žrtvama i djecom.
Iskustva stečena tokom primjene dodatno su unaprijedila koordinisan i na žrtvu usmjeren odgovor u predmetima nasilja u porodici.
Uprkos složenosti predmeta i stalnom povećanju njihovog broja, primjena specijalizovanih tužilačkih smjernica već je dala pozitivne rezultate. Tužilačka praksa postala je ujednačenija, institucionalna saradnja unaprijeđena, žrtvama je pružena brža zaštita, a žalbeni postupci doprinijeli su razvoju dosljednije prekršajne sudske prakse.
Iskustvo Crne Gore pokazuje da jasne operativne smjernice mogu značajno unaprijediti odgovor državnog tužilaštva na nasilje u porodici čak i u sistemima sa ograničenim resursima. Međutim, održiv napredak zahtijeva kontinuirana ulaganja u obuku, tehničku opremljenost, multidisciplinarnu saradnju i pristup usmjeren na potrebe žrtava.
Predmeti nasilja u porodici ne mogu se posmatrati kao rutinski krivični predmeti. Efikasno krivično gonjenje zahtijeva ne samo pravovremenu primjenu prava, već i koordinisan institucionalni odgovor sposoban da prepozna posljedice traume, zaštiti ranjive žrtve i spriječi ponavljanje nasilja.
Iskustvo Crne Gore potvrđuje da strukturisana tužilačka praksa i snažna međuinstitucionalna saradnja mogu istovremeno unaprijediti efikasnost postupaka i zaštitu žrtava, uz pružanje korisnih operativnih iskustava drugim tužilaštvima koja razvijaju specijalizovane mehanizme odgovora na nasilje u porodici.
Izvor: CdM
