Dakić kaže da ga je ta odluka razočarala, ali da, ipak, ne odustaje od ideje da ovaj živopisni durmitorski kraj, ako je moguće, nasele mlade porodice sa djecom.
Podsjećamo, Milorad Dakić je početkom godine objelodanio da porodici sa djecom koja ima namjeru da se naseli u Maloj Crnoj Gori poklanja 15.000 kvadrata svog imanja. Ubrzo je stigao odgovor šestočlane porodice Milankov iz Vojvodine, koja je izrazila želju da novi dom pronađe pod Durmitorom.
Pripremala se i fešta. Sa razlogom – malo li je jednim potezom broj mještana Male Crne Gore povećati za čak 50 odsto?
– Radovali smo se što će selo dobiti šest novih stanovnika. Ipak, nedavno su nas obavijestili da odustaju od naseljenja pod Durmitorom. Koliko god da smo bili razočarani, nakon njihove konačne odluke moramo je i razumjeti. Jer, naravno, nije nimalo lak korak promijeniti praktično sve u životu. Konstatovali su da je ovaj kraj ipak previše surov za odrastanje njihovo četvoro djece. Razumijem ih. Nije se lako adaptirati na uslove života na Durmitoru nekome ko dolazi iz ravnice – kaže Dakić u razgovoru za “Dan”.
On podsjeća i na porodičnu priču svog djeda, koji je 1947. godine dobio kuću “na lakat” u Kuli, u Vojvodini. Otišao je tamo sa porodicom, ali su ostali samo jednu zimu.
– Sjećam se da mi je kao dječaku pričao da se, između ostalog, odlučio na povratak zato što je, gledajući kroz prozor, vidio samo ravnicu, a nije bilo Durmitora. I Milankovima bi vjerovatno bilo teško da se priviknu na ove naše uslove. Ipak, moja akcija nije prestala. Treba nam porodica koja je u stanju da izađe iz zone komfora i da se prilagodi uslovima života u Maloj Crnoj Gori – podvlači Dakić.
Porodica Dakić – Milorad i njegova supruga Irina – prije sedam godina adrese u Beogradu, odnosno Budvi, zamijenila je onom bez ulice i broja u Maloj Crnoj Gori. U međuvremenu su stigla i dva najljepša pojačanja – Monika i Maksim.
Milorad kaže da su on i Irina od početka zajedničkog života imali ideju da njihova djeca znaju kako izgleda selo, da upoznaju život sa životinjama, čuju tišinu i cvrkut ptica. Zato su odlučili da se vrate na ognjište njegovih predaka.
Selo se, međutim, gasilo. Stalni stanovnici mogli su se gotovo prebrojati na prste jedne ruke. A onda su se pojavili Dakići.
Zahvaljujući njima, seoska škola, koja 25 godina nije imala ni učitelja ni đaka, od prošlog septembra ponovo je otvorila vrata. Moniki Dakić ove školske godine u školskoj klupi se pridružio i brat Maksim.
I dok Mala Crna Gora čeka nove stanovnike, Milorad Dakić ne odustaje od svoje ideje. Njegovo imanje i dalje je otvoreno za porodicu koja će biti spremna da život u ravnici zamijeni životom pod Durmitorom – sa svim njegovim ljepotama, ali i surovim uslovima.
Nisu tražili bijeg od grada već novi početak
Milorad Dakić kaže da nikada nije zažalio zbog povratka na selo.
– Volim rodni kraj, ljude i život na selu. Razlog nije samo nostalgija, već potraga za mirom i prostorom koji grad više ne može pružiti. Ovdje su mi djeca čim otvore vrata kuće na velikom igralištu. Normalno da ima i problema, ali ne žalimo što smo napustili urbani ritam i izgradili novi život okruženi mirom, prirodom i tradicijom. Selo je kao cjelina ostalo netaknuto. Možemo da vidimo kako su ljudi živjeli sa prirodom i za prirodu, kako su primjenjivali materijale koji se nalaze u okruženju da bi gradili svoje objekte – priča Dakić i ističe da su on i Irina, prije svega, došli ovdje vođeni čežnjom za jednostavnijim životom, prostorom i mirom.
– Ne, nismo tražili bijeg od grada, nego novi početak. I upravo smo ga ovdje pronašli – naglašava Dakić.
Izvor: Dan
