Za Antenu M Antifašisti Boke Kotorske
Samo se čestiti sjećaju svojih najboljih, tim povodom smo i danas ovđe u Medovskom zalivu da osmotrimo morsku dubinu koja u tren proguta preko 380 naših hrabrih, državi odanih vitezova, koji hitajući u pomoć svojoj domovini u ove plave dubine u vječnost zaroniše i do otadžbine živi nedospješe.
Prisjetimo se najkrvavijeg Božića crnogorskog kada kao po usudu sa svih strana na nju nagrnu najmoćnija svjetska vojna sila i uz lovćenske litice i na Mojkovcu krvavome i ovđe u ovoj najvećoj pomorskoj nesreći u Crnoj Gori do sada, ako se u ratu uopšte o nesrećama može i zboriti.
Omanji italijanski poštanski brod “Brindizi”, dugačak oko 60, a širok nešto preko 8 metara, nevelike nosivosti, doplovi do samih obala Albanije sa sobom noseći preko 500 ratnih dobrovoljaca iz daleke Amerike.
Tadašnji kralj ozbiljne države Crne Gore objavi proglas o opštoj mobilizaciji i pozva sve vojno sposobne muškarce iz zemlje i inostranstva, za pušku dorasle, da se odazovu i priključe vojnim jedinicama za odbranu zemlje, u suprotnom bi im bio zabranjen povratak u otadžbinu.
Neki i zbog toga, a većina iz patriotizma pohrlise i vratiše se da brane Crnu Goru.
Naši iseljenici u Americi se preko svojih udruženja organizovaše, prikupiše nešto novčanih sredstava, oružja i municije, te prekookeanskim brodom doploviše do Italije.
Pošto su italijanski brodovi dolazili u Skadar da prevoze srpsku vojsku na Grčka ostrva, družina od oko 500 dobrovoljaca se ukrca na brod “Brindizi” i krenu prema Albaniji.
Na Badnji dan 6. januara 1916. godine oko 8 sati ujutro priđoše obali Medovskog rukavca, đe su ih čekale postavljene podvodne mine koje su saveznici postavili zbog prilaska austrijskih podmornica.
Iako je italijanska mornarica postavljala mine, neshvatljivo je zašto nijesu posadi “Brindizija” dali mape kako bi izbjegli iste.
Kada je brod prišao na par stotina metara od obale svi putnici su izašli na palubu mahajuci onima na obali, a crnogorska vojska sa obale je pjevala njima u čast, dozivali se i pozdravljali.
Jaka eksplozija koja je napravila veliku rupu na pramcu broda je prekinula opštu radost i svi su pohitali da nađu način za spašavanje.
Italijanska posada je spustila samo jedan čamac za spašavanje i u njemu se dohvatila obale ostavljajući putnike da se snalaze, dobri plivači su zaplivali ledenim morem prema obali, a ostali su se držali za predmete koji su plutali.
Pošto je dubina mora u tom dijelu bila petnaestak metara, dio dimnjaka i jarbol su ostali da vire na površini kada je brod dohvatio pješčano dno.
Većina se uhvatila za jarbol i dimnjak, a onda jedni za druge čekajući pomoć sa obale ili obližnjih ribarskih brodica.
Još jedna snažna eksplozija se prolomila medovskim zalivom, koja je u smrt ponijela najveći dio dobrovoljaca.
Kada je slana voda dospjela do užarenog kotla došlo je do hidro udara i snažne eksplozije, pretpostavlja se da je to razlog velikog broja mrtvih na potonulom brodu, relativno blizu obale.
Pošto su prikupljeni prilozi i donacije u Americi, družina od oko 500 ljudi, sastavljena u najvećem broju od crnogoraca, ali bilo je malo i hercegovaca, srba kao i američka medicinska ekipa i posmatračka delegacija, kao i nekoliko ruskih i američkih dobrovoljaca ukrcala se na brod.
Za komandanta je određen dr Đuro Guč, iz tada austrijske Vojvodine, koji je i unio ne mala novčana sredstva na brod, za koja se ne zna pouzdano jesu li ostala kod doktora ili su pohranjena u brodskom trezoru.
Po nekima neobjašnjivo bježanje italijanske posade je moguće i bilo upravo zbog tih para, ali to nikada nije dokazano.
Za barjaktara je određen ruski dobrovoljac Nikolaj, pa je malo čudno da rukovodstvo pored crnogoraca, uvijek željnih komandovanja bude dodijeljeno jednom Vojvođaninu i jednom Rusu.
Nešto više od stotinu ljudi, od ukupno 500 se spasilo, a jedan od njih bijaše i onaj Rus Nikolaj koji je bio barjaktar nesretne družine.
Pošto je Švaba zauzela Cetinje, Mojkovac krvario, stari kralj je svoju rezidenciju preselio na Kruševac u Podgorici. Ozlojađeni kralj je izrazio želju da primi preživjele u svoju rezidenciju, prilikom razgovora onaj Rus barjaktar iz njedara izvadi crnogorsku zastavu pod kojom su se okupili u Americi i pokloni je starom kralju, objašnjavajući da je pri potapanju broda skinuo zastavu sa jarbola, stavio u njedra i sa njom preplivao do obale.
Vidno potrešeni kralj je tada prolio suze, što mu se skoro nikada dešavalo nije. Vjerovatno svjestan činjenice da gubi vojsku i državu, a jedan stranac mu spašava i daruje zastavu koja će ubrzo biti i definitivno poništena od strane sopstvenog unuka.
Možda je baš tada sa brda dalje vidio od onih pod brdom, što mu mudri stric govoraše.
Danas smo ovđe da odamo počast hrabrim precima, ali i da poručimo nekima danas koji bi poput unuka Palikuće sve crnogorsko spržili i poništili, kako bi vijek kasnije ponovo uspostavili bjelaške vrijednosti, sa ovog za ponos mjesta, kao i iz prkosne Štitrice, da će se crveni barjak još dugo vijoriti, a crnogorci ga podizati baš kao barjaktar Nikolaj i Štitaričani.
Izvor: Antena M
