1. Pink Floyd ‒ Animals (1977)
Kad sam dobio nezahvalni zadatak da odredim pet najboljih svjetskih albuma, prva stvar s kojom sam morao da se pomirim je činjenica da, uprkos inicijalnoj težnji, ne mogu staviti na svih pet mjesta Pink Floyd. Iako bi ovo mjesto mogla zauzeti još nekolika njihova albuma, odlučio sam se za ovaj, meni i inače najdraži, to je jedna divno zaokružena tekstualna, muzička, konceptualna i žanrovska cjelina u kojoj ništa ne bih promijenio i moj prvi izbor za duga putovanja na kojima slušam albume ucijelo.
2. Deep Purple ‒ Deep Purple in Rock (1970)
Ako bih birao najdraži album koji je snimio Deep Purple, vjerovatno bi to bio Machine Head, ali moja veza sa albumom Deep Purple in Rock je duža i dublja, a razlog zbog kojeg je on na ovoj listi je pjesma Child in Time. Prva među rijetkim kasnijim pjesmama koje su me držale budnim do kasno uveče i koje sam slušao neprekidno toliko puta zaredom da bi neko drugi možda i poludio, oduševljavajući se gitarskim frazama, maestralnim vokalnim dionicama, „vožnjom“ ritam sekcije, karakterističnom za Rodžera Glovera i Jana Pajsa, ovo je pjesma zbog koje sam postao i ostao vječiti poklonik rokenrola i dobio želju i da sâm pjevam i sviram, daleko od Gilana i još dalje od Blekmura. Ta pjesma je, dakle, prelomila, ali to ne bi bio slučaj da i ostatak albuma nije na visini zadatka, a o tome dovoljno govore Speed King, Flight of the Rat, Bloodsucker i činjenica da je propratni single ovog albuma bio Black Night, kasnije i dio albuma u izdanju za 25. godišnjicu.
3. Pearl Jam ‒ Ten (1991)
Deceniju i po unazad, bio sam potpuno nezainteresovan za grunge kao muzički pravac, nije me „kačila“ ta priča, poneka pjesma bi mi bila dobra ili zanimljiva, ali nijedna me ne bi povukla da je pustim kad ostanem sam i puštam nešto za svoju dušu. To je, kasnije sam otkrio, bilo zato što sam stav o tom pravcu bazirao na izvikanim i jednoličnim hitovima tih bendova, prije svega Nirvane, koja takođe ima mnogo boljih pjesama od onih koje su im najpopularnije (to je vjerovatno i pravilo). Naknadno sam našao i Alice in Chains i Soundgarden, ali vrata za to su mi se otvorila kroz album Ten. Jedan album sa toliko vrhunskih pjesama bez ijedne loše je želja svakog izvođača i izuzetno malo je onih koji se mogu pohvaliti da su to postigli.
4. Stevie Ray Vaughan ‒ Texas Flood (1983)
Morao je na ovoj listi biti neki bluzer, pitanje je bilo samo hoće li biti neko s usnom harmonikom ili gitarom, prelomih da bude ovaj album jer tu nema mnogo objašnjavanja i dileme, u pitanju je vrhunski album vrhunskog muzičara: kristalno jasan ton, spoj emocije i tehnike nesvakidašnjeg virtuoza, sjajna produkcija i izbor pjesama, ne treba previše trošiti riječi na to. Nije lako, ako je uopšte i moguće, odabrati samo 5 albuma i reći ‒ to je to, zato osjećam manju grižu savjesti zbog svih koji moraju ostati izostavljeni ako odaberem pet reprezenata koji će zastupati kolege sličnih karakteristika. Ovdje sam siguran da nijesam pogriješio.
5. Dire Straits ‒ Brothers in Arms (1985)
Ponovo, možda je ovdje mogao biti i drugi album Dire Straitsa, možda čak i neki Noflerov solo album, ali kocka je pala na Brothers in Arms jer pokazuje jedan zreo bend okaljenih majstora, odlično pokazuje i gitarsku tehniku i emociju, i jedan je od onih albuma koje često pustim još koji put kad se završe, ne preskačući nijednu pjesmu. Album plovi, zvuk omamljuje i „vozi“, Mark umije da dočara i vrckavost i melanholiju gitarom i glasom podjednako, jedina mana ovakvih albuma je što bi čovjek uvijek još, još jedan minut, još jedan rif, još jednu pjesmu.
Bojan Minić je rođen 13. maja 1987. u Podgorici, najveći dio života je proveo u Kolašinu, iako se često selio, pa je tako osnovnu školu učio u Kolašinu, Sutomoru i Kruščiću (u Vojvodini). Nakon nekoliko srednjoškolskih i lokalnih bendova, sada je frontmen kolašinskog Rudolfa, u kom pjeva, svira gitaru i povremeno usnu harmoniku, piše muziku i tekstove. Ljubav prema rokenrolu je naslijedio od ujaka, u srednjoj školi odlučio i sam da se oproba u muzici i više nije odustajao. Trenutno radi na Filološkom fakultetu u Nikšiću, doktorand je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, posvećen izučavanju jezičkih sistema i fenomena. Strastveni kolekcionar pivskih čaša i krigli, „ljubitelj i gonitelj“ motocikala, a za uživanje u životu su mu potrebni minimalno „dobra literatura, niska temperatura i osnovna kultura“.
Autor: Dragan Leković
