Novoimenovani mitropolit Crnogorsko-primorski Metodije nalazi se, prema ocjeni publiciste i bivšeg urednika Srdana Kosovića, u misiji sa više povezanih ciljeva – od preusmjeravanja pažnje sa sopstvenih promašaja, preko medijskog konstruisanja narativa, do stvaranja političkih tenzija u Crnoj Gori.
Šta sve Metodije pokušava da uradi
Novoimenovani mitropolit Metodije je u misiji koja ima mnogo ciljeva, hajde da probamo da ih identifikujemo u nizu kojim su povezani.
- Pavle Đurišić debakl – Metodije pokušava užarenom retorikom da pojača buku oko čina postavljanja kipa ratnog zločinca i saradnika okupatora (kog se stidi i većina četnika), da bi zamaglio sljedeće činjenice:
U najčetničkijem gradu u Crnoj Gori nije okupio preko 100 ljudi iz cijele zemlje, sa sve hranom, pićem i liturgijom.
Unizio je ionako nezasluženu novu titulu time što je i takav čin sprovodio sa, pa kompliment im je reći da su opskurne i nižerazredne političko-društvene pojave poput Čiče Pavićevića, Vlada Dajkovića i Slavka Peroševića.
Morao je na kraju da kip skine i unese u crkvu čime je unizio sakralni objekat, jer da se u pravoslavlju štuju kipovi onda bi ga prvi u Crnoj Gori imao Amfilohije.
Sve je to rađeno u društvu izaslanika BIA što nas vodi do sljedeće tačke.
- Ko diktira priču – Metodije nije očigledno glup čovjek, pa da ne razumije kako sve gorenavedene činjenice utiču na njegov imidž, što ukazuje da njegovi postupci nisu u potpunosti autonomni, već da je on samo katalizator interesa nekog izvan.
Ta se tačka lako može prepoznati ako uvidimo nekoliko stvari:
Metodije je podršku za svoje djelovanje dobio od tabloida u Crnoj Gori koji se kontrolišu iz Beograda, a koji su u tim tekstovima sumnjičili ostatak SPC u Crnoj Gori.
Pored crnog četničkog barjaka je istaknuta zastava kraljevine Crne Gore, dakle trobojka sa grbom Petrovića, koju četnici nisu nikada nosili niti mogli nositi. Poenta je njeno skrnavljenje, odnosno svođenje višeslojne litijaške priče na neočetničku kakva se u Srbiji odavno portretiše.
Otvaranje tema koje mogu donekle zainteresovati i srbijansku javnost za ono što se dešava u Crnoj Gori, a pošto nije naročito uspio prvi pokušaj sada se pojačava ta linija uvođenjem komičnog narativa o progonu Srba.
- Politički cilj – sve ranije navedeno je podređeno pokušaju da se uradi sljedeće (uz pucanj upozorenja ka Spajiću targetiranjem Đola Lutovca):
Oštra polarizacija u kojoj će se svi, po starom dobrom običaju, svrstati na dvije strane bez treće.
Pokušaj da se PES ubijedi da je ovo neminovna posljedica koaliranja sa DF.
Pokušaj guranja PES ka DPS što bi značilo potpuno političko ubistvo kakvog-takvog političkog centra, a koji PES ideološki nije njegovao jer ga nije ni izgradio („najlakše se prodaje kuća koju nisi pravio“).
Zaustavljanje EU puta političkom destabilizacijom u skladu sa geslom srbijanskih političkih elita da granica Crne Gore i Srbije ne smije postati granica EU i Srbije.
Teško je za kraj neosvrnuti se na Metodijevu tvrdnju da su napadnuti novinari pjevali sa okupljenima, čime – kako je naveo i Balša Rudović – pokazuje da mu je istina blizu koliko i jevanđelje, a da ne budemo krajnje cinični pa zaključimo da su jauci drugih muškaraca muzika za Metodijeve uši.
