To je u intervjuu “Vijestima” kazao profesor Univerziteta u Gracu Florijan Biber (Florian Bieber).
On je rekao da su odnosi na Balkanu postali “prilično oštri i teški”, navodeći da Vučić nije jedini krivac za to, ali da jeste glavni uzrok tome.
“Crna Gora ima sve mogućnosti, ima dobre odnose sa svim susjednim zemljama, ali to se otežava zbog Vučića. Bez njega na vlasti, bilo bi mnogo lakše imati dobre susjedske odnose, a to bi dosta olakšalo i pitanje unutrašnjih tenzija u Crnoj Gori. Ako bi u Srbiji došla neka više progresivna i više demokratska vlast, to bi, takođe, olakšavalo saradnju s vlašću u Crnoj Gori”, ocijenio je Biber.
On je za “Vijesti” govorio o petogodišnjici prve promjene vlasti na izborima u Crnoj Gori, trenutnim političkim prilikama u zemlji, bivšem Demokratskom frontu (DF) i do 30. avgusta 2020. godine vladajućoj Demokratskoj partiji socijalista, pregovorima Crne Gore s Evropskom unijom (EU), odnosima Podgorice i Zagreba…
Gdje je Crna Gora pola decenije poslije pada tridesetogodišnje vladavine DPS-a g. Mila Đukanovića, odnosno nakon prve smjene vlasti na izborima u svojoj istoriji?
S jedne strane, može se reći da je promjena koja je došla kroz te izbore postala normalna, a bila je neobična prije pet godina. Znači, ideja da se vlast mijenja na izborima postala je normalna. Imali ste nekoliko vlasti od 2020, i to je dobro zato što je znak neke demokratizacije.
Mana je nestabilnost političkog sistema. Sistem u kom je bila dominantna jedna stranka, nije se pretvorio u sistem za koji je jasno kako izgleda. To se vidi kroz nestabilnost u Vladi i nesaglasnost (njenih konstituenata) oko nekih ključnih pitanja. Na primjer, iako svi govore da žele evropske integracije, znamo da ta saglasnost suštinski ne postoji i da postoje različita tumačenja i različiti uticaji u tom pogledu – dosta nekih koji su nacionalistički i jako negativni, a jači su nego što su bili prije pet godina.
Promjene iz 2020. bile su potrebne za zemlju. Promjena vlasti kroz izbore neophodna je za demokratiju. Ali, nije samo došlo do pozitivnih rezultata, nego ima i mana. To je normalno. Ljudi koji su pozdravili tu promjenu tada, kao ja, nisu mislili da će sve biti super. Ali, promjena je bila neki normalni, prvi korak.
Kažete da u vlasti postoji nesaglasje oko nekih važnih pitanja. U kom pravcu onda mislite da ide Crna Gora – ka Briselu, kako poručuje vlast, ili ka “srpskom svijetu”, kako tvrde opozicija i neki međunarodni i regionalni politički akteri?
Mislim da ide u pravcu evropskih integracija. To je jasno. Postoji prilika da Crna Gora postane članica EU, i za mene nema sumnje da je to moguće.
Međutim, to ne znači da ne postoji srpski uticaj u Crnoj Gori, koji je negativan. On ne mora da bude negativan. Jasno je da su veze (sa Srbijom) bliske, da one postoje istorijski… Nesporno je da to može da bude u skladu s procesima evropskih integracija i evropskim vrijednostima. Ali, nažalost, imamo situaciju da je vlast u Srbiji nedemokratska i jako negativno utiče ne samo na Crnu Goru, nego na mnoge susjedne zemlje – da ne govorim o Bosni i Hercegovini, Kosovu, Sjevernoj Makedoniji… Ima negativnu ulogu jer gura taj koncept “srpskog svijeta”. To, naravno, ne ide u korist ni građanima Crne Gore koji se identifikuju kao Srbi. Onda se to pretvara u priču o “produženoj ruci Srbije” i o “autentičnom glasu Srba u Crnoj Gori”. To je dosta vezano sa sadašnjom vlašću u Srbiji…
Koliko je režim u Srbiji, predvođen g. Vučićem, prijetnja prilikama u Crnoj Gori?
Mislim da postoji prijetnja. Svi su saglasni da je ta vlast nedemokratska, da podržava istorijski revizionizam i da je uglavnom zainteresovana za zaoštravanje odnosa u regionu… Nema sumnje da taj srpski interes nije dobronamjeran prema Crnoj Gori. Ako bi Crna Gora ušla u EU kao uspješna zemlja, koja poruka bi time bila poslata Srbiji pod Vučićevom vlašću? Bila bi poslata poruka da zemlja Zapadnog Balkana može da uđe u EU i da je razlog zašto Srbija nije ušla – sadašnja vlast. To nije poželjno za Vučića. U tom smislu, on će raditi sve što može da sabotira put Crne Gore ka EU.
Da li bi eventualni Vučićev “pad” s vlasti relaksirao političku situaciju u Crnoj Gori, odnosno “umirio” neke političke aktere bliske njemu?
Da. Prvi korak bila bi nesigurnost u Srbiji. To (Vučićev “pad”) bi otvorilo puno vrata u regionu. A odnosi u regionu postali su prilično oštri i teški. Ne bih rekao da je samo Vučić kriv, ali on je glavni uzrok za to. Crna Gora je zemlja koja najviše može da profitira od toga… Crna Gora ima sve mogućnosti, ima dobre odnose sa svim susjednim zemljama, ali to se otežava zbog Vučića. Bez njega na vlasti, bilo bi mnogo lakše imati dobre susjedske odnose, a to bi dosta olakšalo i pitanje unutrašnjih tenzija u Crnoj Gori. Ako bi u Srbiji došla neka više progresivna i više demokratska vlast, to bi, takođe, olakšavalo saradnju s vlašću u Crnoj Gori.
Kako gledate na narativ dijela političkih aktera da vladajuća većina, čiji su dio i nekadašnji DF i njegov lider g. Andrija Mandić, ne može uvesti Crnu Goru u EU?
Ponekad imam utisak da DF, a pogotovo Mandić, iako se deklarativno zalažu za ulazak u EU, rade dosta stvari suprotnih tome. Ta deklaracija o Jasenovcu bila je dobar primjer toga, gdje smo vidjeli da je to bila namjerna provokacija jer su znali šta će biti rezultat – cilj je bio da se isprovocira Hrvatska i da reaguje kako je reagovala, da bi to bila prepreka za članstvo. Ako bi se promijenila dinamika u Beogradu, vjerovatno bi se promijenio i Mandićev stav. On je dovoljno pragmatičan da ne bih rekao da je to nemoguće.
Koliko su po Crnu Goru opasni sve učestaliji revizionistički narativi koji dolaze iz krugova bliskih bivšem DF-u i iz Srpske pravoslavne crkve?
Istorijski revizionizam vidimo u širem regionu, i mislim da je to jako opasno. To prvo podgine tenzije, a onda ne omogućava otvorenu diskusiju o prošlosti… Jako je opasno da se glorifikuju ratni zločinci ili istorijske ličnosti koje ne bi trebalo da se slave. Revizionizam je loš za međuetničke odnose, za međudržavne odnose u regionu, a članicama EU šalje poruku – da li je Crna Gora suštinski zainteresovana za evropske vrijednosti ili je samo zainteresovana za članstvo zbog nekih pragmatičnih razloga.
Ko se danas najviše pita na crnogorskoj političkoj sceni – premijer g. Milojko Spajić ili g. Mandić?
Jasno je da Mandić ima veću ulogu nego što bi trebalo da ima – u smislu funkcije koju obavlja i broja mandata njegove stranke. Uspio je da se učini važnijim nego što jeste…
A gdje je u priči o odnosima na crnogorskoj političkoj sceni šef države g. Jakov Milatović?
Ne pratim baš toliko te unutrašnje političke dinamike u Crnoj Gori da bih mogao da govorim o ulogama. Činjenica je da odnosi nisu laki, da su dosta oštri – to otežava normalizaciju političkih prilika. Nije dobro za zajedničke projekte, kao što je EU, da postoje te tenzije unutra, među političkim akterima koji su na vlasti. Čini mi se da su sukobi veći među akterima koji su na vlasti, nego s opozicijom.
Kako Vam, pet godina nakon 30. avgusta 2020. izgleda DPS? Može li se govoriti o reformama u toj partiji ako je g. Đukanović, nakon odlaska s liderske pozicije, postao njen počasni predsjednik? U intervjuu “Vijestima” 2023. tvrdili ste da će biti potrebne godine da se DPS promijeni i da će se to desiti kad g. Đukanović više ne bude relevantan. Je li on (i)relevantan ako neke diplomate, koje su na “oproštajnoj turneji”, svraćaju i kod njega u posjete?
Zanimljivo mi je što je on uspio da politički preživi iako je izgubio sve svoje pozicije. Politički nije nerelevantan. Ne vidim da je DPS radio neku lustraciju ili neki proces suočavanja sa svojom prošlošću. Uglavnom se ponaša kao normalna stranka u opoziciji, kao da ništa nije bilo. To je možda logično, ali sam iznenađen što nisu sproveli proces prekida s prošlošću. Do neke mjere, možda je to rezultat toga što se sad svi fokusiraju na sukobe između stranaka vlasti. Oni (DPS) nemaju osjećaj potrebe da moraju da se bave svojom prošlošću. Ima dobrih strana vladavine DPS-a, ali ima puno loših. Još nisam primijetio da se oni suočavaju s tim.
Navodite da se DPS nije bavio lustracijom, a da li se država bavila time? Kako gledate na njene rezultate u borbi protiv kriminala i korupcije? Jedva da ima presuda za to…
Građani su 2020. glasali protiv DPS-a jer su bili razočarani strankom koja je stalno na vlasti, s puno skandala… Međutim, ne vidimo da su za te skandale bili neki sudski procesi. Za Đukanovića se zna mnogo stvari, ali nije bilo sudskih procesa…
Kako to objašnjavate?
Meni je to velika misterija. To može da bude pokazatelj da postoje neki dogovori da se zaštiti (Đukanović), možda postoji neki interes da se s tim ne krene. Ipak je to malo društvo, gdje bi neko pitanje bilo bolno ne samo za one koji su bili na vlasti, nego i za one koji su sad vlast. To je jako teško tumačiti… To smo imali i u Srbiji poslije 2000. kad je (Slobodan) Milošević ”pao”, ali i u drugim takvim preokretima u regionu.
Koliko je to loše za ozdravljenje društva?
Jako loše. Prvo, to nije dobro za institucije. Ako ste kršili zakone i ako ste krivi za neke zloupotrebe moći, treba da odgovarate. To je poruka sljedećim generacijama da mogu da rade isto. Naravno, to bi moglo malo da spusti tenzije u smislu – okej, ima ljudi koji su krivi i koji će biti osuđeni ako se dokaže njihova krivica, to pokazuje da postoji sistem vladavine prava koji funkcioniše. Ako postoji poruka da su oni na vrhu politike nedodirljivi, da mogu da “prežive” – to šalje opasnu sliku ne samo vani, nego i unutar zemlje.
Dok opozicija gura narativ da ova većina ne može uvesti državu u EU, ta većina i neki zvaničnici iz Brisela promovišu svoj – Crna Gora u EU 2028. Je li to realno?
Dobro, 2028. je preambiciozna, ali je ulazak do kraja ove decenije realan. Evropska komisija je jako motivisana da podrži članstvo Crne Gore i Albanije. Kod većine članica postoji podrška za to. Evropska unija je možda shvatila geopolitičku važnost članstva, da se pošalje poruka da proces proširenja nije mrtav. To je jako važna poruka i za Ukrajinu.
Kad se potpiše ugovor o članstvu, on treba da se ratifikuje u svim zemljama članicama. To je 27 parlamenata. Može da bude dosta problema u tom procesu, jer ima dosta parlamenata koji su skeptični prema proširenju. Mislim da Crna Gora ima najbolje šanse da tu dobro prođe, ali u to ne možemo da budemo sigurni. Niko ne može da zna šta će biti u Holandiji, u Francuskoj u kojoj su predsjednički izbori 2027. Ako budemo imali većinu u kojoj će biti stranka Marin le Pen, ne znamo hoće li ta većina podržati članstvo Crne Gore… To su neizvjesnosti koje postoje. Ali, ovo je najbolja šansa koju je Crna Gora do sada imala da postane članica.
Hipotetički, kuda će ići Crna Gora ako propadne plan o ulasku u EU za tri godine? Šta slijedi – “srpski svijet”, povratak DPS-a na vlast, nastavak trenutnog stanja…?
Ne znam da li taj “srpski svijet” ima neku budućnost. To je dosta vezano za jednog političara čiji se politički život približava kraju. Ne znam kad – da li ove godine – ali mislim da nema dugoročne mogućnosti i kapacitete da ostane na vlasti. Možda će ostati neke veze između srpskih stranaka i tako dalje, ali neće ostati “srpski svijet” o kom se sad priča.
Ako se članstvo ne ostvari, zavisi ko će biti odgovoran za to. Ako je u Crnoj Gori osjećaj da je Unija odgovorna, onda će to voditi u ogorčenje i to da će građani Crne Gore biti razočarani Evropskom unijom. To možda vodi do toga da građani postanu mnogo skeptičniji ili čak protiv EU. To bi bio najgori scenario – i za Crnu Goru i za EU. Bilo bi kao u Turskoj – osjećaj da niste poželjni. To bi ohrabrilo revizionističke političke aktere, a ne one koji su zainteresovani za evropske i demokratske vrijednosti.
Hrvatska nema pravo da vam drži lekcije, ali je glupo provocirati je
Pretjeruje li Hrvatska u tome što koristi neriješena bilateralna pitanja da opstruira put Crne Gore ka Briselu? Takođe, mislite li da Crnoj Gori imaju pravo da drže lekcije predstavnici vladajuće partije u Hrvatskoj, koja (partija) ovih dana normalizuje pozdrav “Za dom spremni”?
Ne mislim da hrvatska Vlada ima pravo da drži lekcije Crnoj Gori, a sigurno nema pravo da zloupotrijebi svoju moć unutar EU i da sprečava put Crne Gore ka EU. Ni Bugarska nema to pravo, ni Grčka nema to pravo, ni Hrvatska nema to pravo. To su bilateralni sporovi – ponekad opravdani, ponekad ne – ali to ne opravdava blokiranje Crne Gore.
Međutim, to ne znači da je u interesu Crne Gore da provocira Hrvatsku. Ako ste stvarno za članstvo u EU, onda ste jako glupi ako usvojite rezoluciju o Jasenovcu ili ako provocirate hrvatsku vlast sad u tom procesu. Kad postanete član, možete da budete jako kritični prema Hrvatskoj. Ali u ovom trenutku, kad ste u slaboj poziciji u tim odnosima, da se provocira Hrvatska – samo je glupo.
Teško izgraditi politički centar
Kako objašnjavate to što se, za pet godina od pada DPS-a, na političkoj sceni nije iskristalisala ideja političkog centra, već se i dalje govori o političkim polovima – DF-u i DPS-u? Da li je moguće da se u Crnoj Gori realizuje neka takva ideja?
Bilo je dosta pokušaja. Na kraju krajeva, dominantna politička stranka, Pokret Evropa sad, krenuo je iz pokušaja da gradi neki politički centar koji ne igra na pitanje nacionalnog identiteta. Činjenica da su na prošlim izborima za to dobili podršku, pokazatelj je da su građanima bitnija ta pragmatična pitanja, a ne pitanja identiteta. Naravno, uvijek se lakše igra na identitetskim pitanjima. Ali, kad se pogledaju rezultati izbora, vidi se žeđ građana za nečim takvim (idejom centra), onima koji manje polarizuju…
U tom smislu, Crna Gora se ne razlikuje previše od drugih zemalja regiona. Građani traže političke aktere koji se bave konkretnim političkim problemima, a manje ideološkim pitanjima. Proces proširenja može da bude zajednički politički projekat koji gradi politički centar, ali vidimo, ne samo u Crnoj Gori, da je teško graditi centar. Dinamika polarizacije je uvijek lakša, iako je prostor u centru veći od od onog ekstremnog.
Izvor: Vijesti
