O odnosu države i nadležnih institucija prema kulturno istorijskom nasljeđu u Crnoj Gori ne moramo biti posebni stručnjaci da bi zaključili i u većini slučajeva ga okarakterisali kao nemar, nepoštovanje a nerijetko i sramotu.
Brojni kulturno istorijski spomenici, kojima vrlo često ne znamo imena a kamoli lokaciju, poput nekadašnjih utvrđenja Vrmac, tvrđava Šanik, Dvrsnik, Kom, Stražnik i brojne druge, samo su nijemi svedoci vremena i ogledalo od kojeg, nažalost, ne možemo pobjeći. Ipak, oni koje se bave duhovnošću i ljudskom psihom vjerovatno bi što šta imali da kažu o nama kao potomcima, o našem mentalitetu i kvalitetima koje kao ljudi, nažalost, (ne)posjedujemo.
Zapuštenost ovih objekata nije od juče ali jeste činjenica da se samo tamo gdje se našao neki privatni interes nešto i preduzelo. Takav prijmer je tvrđava Mamula na poluostrvu Prevlaka.
Građanski i ekološki aktivista Aleksandar Dragićević u objavi na Fejsbuku (Facebook) osvrnuo se na sadašnji izgled naslovljavajući je sa:
Kako je DPS prodavao istoriju, muke i naslijeđe:
U Mamuli, koncentracionom logoru fašističke Italije, tokom Drugog svjetskog rata je bilo zatočeno preko 2.000 ljudi, uglavnom djece i žena. Nekadašnje logorske ćelije sada su luksuzne hotelske sobe, a logorski prostor adaptiran je u spa sadržaje, restorane i barove.
Za razliku od evropskih država kod kojih su ratni logori i mjesta stradanja postali muzeji ili spomen obilježja Crna Gora je logor Mamula pretvorila u luksuzni hotelski kompleks.
Prvi logoraši u Mamuli su bili djeca i žene, njih 110 dovedeni iz Pobora kod Budve, da bi nakon njih stigla djeca i žene iz Morinja. Italijani su iz osvete napravili logor na Mamuli kao dio odmazde za crnogorski, trinaestojulski ustanak, protiv fašizma.
U nastavku je dodao i :
“Gotovo konstantne karakteristike i u ovim logorima (Mamula i Prevlaka), bile su generalizovana glad i neuhranjenost, što je odredilo visoku stopu mortaliteta. U najtežim periodima, mnogi logoraši su – nemajući šta drugo da rade – ostajali ležeći veći dio dana, jer ih je instinkt preživljavanja automatski navodio da štede energiju. Kada su ih posebno mučili grčevi od gladi, dugo bi preturali po smeću tražeći neke nemoguće ostatke hrane.”
“I campi del duce. L’internamento civile nell’Italia fascista (1940-1943)
Objava je izazvala brojne komentare, uglavnom negativne u kontekstu, nepoštovanja žrtava koje su tamo okončale svoje živote.
Jedan, koji može biti sublimacija svih glasio je:
“To što je Mamula bila logor je jedna njena istorijska faza. Naravno, objekat nije građen za hotel, nego vojne svrhe, bez pretjerane je arhotektonske vrijednosti, ali opet interesantan. Ne bih toliko bila negativna prema upotrebi u savremenom trenutku za druge svrhe. Recimo ovaj hotel.
Ono što je zaista tužno, a činjenica je, da mi ZABORAVLJAMO i NEPOŠTUJEMO, svoje žrtve. Ovo nije prvi slučaj. Sva su stratišta zaboravljena i zapuštena.
Ako se objekat stavio u upotrebu, trebalo bi barem negdje u blizini da je spomen obilježje. …na kopnu.
No, tada se gosti vjerovatno ne bi osjećali prijatno. Da znaju gdje su. Možda ih “duhovi” mrtvih ionako posjete.
Takvi smo MI😓”
