Luis Kerol (engl. Lewis Carroll), pravog imena Čarls Latvidž Dodžson (engl. Charles Lutwidge Dodgson; Derzberi, 27. januar 1832 — Gilford, 14. januar 1898), jedan od najčitanijih engleskih pisaca, a takođe i matematičar, logičar, anglikanski sveštenik i amaterski fotograf. Njegova najpoznatija i najpopularnija djela su romani „Alisa u zemlji čuda“ i njen nastavak „Alisa s one strane ogledala“.
Stvaralaštvo
Još od malih nogu, Dodžson je pisao poeziju i kratke priče i uglavnom ih objavljivao u porodičnom magazinu Mischmasch, a kasnije ih slao i raznim časopisima i tako uživao u umjerenoj slavi. Između 1854. i 1856, njegov rad se pojavio u nacionalnim publikacijama, The Comic Times and The Train, kao i u manjim magazinima poput Whitby Gazette i Oxford Critic. Većina njegovih djela bila je duhovita, ponekad satirična, ali njegovi standardi i ambicije bili su zahtjevni. “Ja ipak ne mislim da sam napisao nešto dostojno prave publikacije (u koju ne uključujem Whitby Gazette i Oxonian Advertiser), ali ne očajavam da će toga biti jednog dana”, napisao je jula 1855. Ponekad, posle 1850, pisao je predstave za marionete za svoju braću i sestre. Jedna od njih je preživjela: La Guida di Bragia.
1856. je objavio djelo koje mu je donijelo slavu. Romantična poema pod nazivom Samoća pojavila se u časopisu The Train, a autor se potpisao kao Luis Kerol. Ovaj pseudonim bio je igra njegovog imena: Luis je bio anglicizam za ime Ludoviko, što je latinski naziv za ime Latvidž, a Kerol je irsko prezime slično latinskom obliku Karolus, od koga dolazi ime Čarls. Prelazak je išao na sledeći način: “Čarls Latvidž” prevedeno na latinski kao “Karolus Ludoviko”. Onda je ovo prevedeno na engleski kao “Kerol Luis” i onda obrnuto na “Luis Kerol”. Pseudonim je izabrao urednik Edmund Jejts od četiri koje je Dodžson predložio. Ostala tri su bila: Edgar Katvelis, Edgar U. C. Vesthil i Luj Kerol.
Njegove knjige otkrivaju svijet slobodne fantazije, humora i igre riječima. U svojim knjigama Alisa u zemlji čuda i Alisa s one strane ogledala dostigao je vrhunac svoga rada. Ukazujući na bogatstvo našeg unutrašnjeg svijeta on, u stvari, ukazuje bez čega odrastanje nije moguće. Mašta i svijet fantazije kod Luisa Kerola predstavljaju ključ našeg unutrašnjeg razvoja, bez koga nema ni koračanja kroz život. Bez toga mi ostajemo zauvek osiromašeni: ozbiljni kada to nije nužno, djetinjasti kada treba iskazati zrelost. Zato „Alisa u zemlji čuda“ oslikava vječnu potrebu našeg duhovnog sazrijevanja.
