Jedan od najvećih pjesnika na ovom prostorima, rođen je 5. jula 1891.godine u Vrgorcu, kod Imotskog, kao Augustin Josip Ujević. Otac mu je bio učitelj, koji se pomalo bavio pisanjem. Augustin-Tin je prva tri razreda završio u Imotskom, a potom u Makarskoj. Gimnaziju je završio u Splitu, živeći u nadbiskupijskom sjemeništu. Po maturiranju, nije se zaredio, već je otišao da studira na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Pobratimstvo lica u svemiru
Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.
Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.
Tin se od svog dolaska u Zagreb i druženja s mentorom i Antunom Gustavom Matošem te savremenicima Krešom Kovačićem, Ljubom Visnerom i dr. isticao kao vatreni pravaš, zalažući se za nezavisnost Hrvatske i slom Austro-Ugarske Monarhije. Nešto kasnije, 1912. kao pripadnik buntovnog mladog naraštaja hrvatskih intelektualaca, Ujević se do prvog svjetskoga rata, pa i početkom rata, kao emigrant u Parizu, više nego književnošću isticao političkim djelovanjem: mijenjajući svoju političku orijentaciju žestokim antiaustrijskim člancima u hrvatskim novinama i vatrenim govorima u Beogradu (studirao je u Beogradu), zagovarao je ideju o srpsko-hrvatskom jedinstvu i ujedinjenju Hrvata i Srba. 1913. je zajedno s hrvatskim književnikom i publicistom Milostislavom Bartulicom pokrenuo list Ujedinjenje, u kojem su obojica zbog članaka okarakterisanih kao žestoka protivdržavna retorika bili uhapšeni i zatvoreni na nekoliko mjeseci.
Svakidašnja jadikovka
Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!
I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.
I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.
Bez sjaja zvijezde udesa
sto sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.
– O, Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.
O, Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.
I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,
od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.
I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.
I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.
I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.
I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,
i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.
O, Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.
Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.
Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!
O, Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.
Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.
Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.
Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,
kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!
U vrijeme Prvog svjetskog rata, u Parizu, Ujević je doživio neku vrstu emocionalnog sloma, koji je prevazilazio posvetivši se izučavanju istočnjačke filozofije. Definitivno je odustao od politike i posvetio se književnom i prevodilačkom radu. Rezigniran i razočaran, srušenih ideala iz mladosti, čvrsto je odlučio da se odrekne udobnosti građanskog života i da se svim svojim bićem posveti umjetnosti.
Igračka vjetrova
Pati bez suza, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.
Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud,
pusti ko listak neka te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lišće što vir ga vije
za let si dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.
Još kao trinaestogodišnjak počeo je da piše poeziju, a od pjesama koje je napisao tokom boravka u Parizu, objavio je dvije knjige u Beogradu. Bile su to “Lelek sebra” (1920) i “Kolajna” (1926), objavljene na ekavici. 1932.godine objavio je zbirku “Auto na korzu”, pa izbor poezije 1933. “Ojađeno zvono”. Po povratku iz Pariza, 1919.godine, do početka Drugog svjetskog rata živio je u Beogradu, Sarajevu, Splitu, Mostaru i Imotskom. Živio je boemski, oskudno, uglavnom sjedeći po kafanama (gdje je bilo toplo), neumorno pišući i prevodeći. To je bio njegov najplodniji period, kada je svojim stvaralaštvom uticao na brojne pjesnike, i na tok i razvoj jugoslovenske književnosti.
Notturno
Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.
Duša je strasna u dubini,
Ona je zublja u dnu noći;
Plačimo, plačimo u tišini,
Umrimo, umrimo u samoći.
Pred Drugi svjetski rat dolazi u Zagreb, gdje je i preminuo 1955.godine. U posleratnom periodu nova vlast mu je zabranila javno djelovanje, pa je bio prinuđen da neko vrijeme radi kao anonimni prevodilac. 1950.godine objavio je zbirku “Rukoveti” i 1954. svoju poslednju knjigu poezije “Žedan kamen na studencu”. U studentskim danima bio je pod uticajem Matoša, a potom Bodlera i Remboa, da bi vrlo brzo izrastao u originalnog književnog stvaraoca, pjesnika snažnog senzibiliteta, kritičara, esejistu… Talentovan i široko obrazovan, znalački je odabirao i prevodio sa francuskog i engleskog jezika. Poznati su njegovi sjajni prevodi Prusta, Remboa, Poa, Konrada…
Anegdote
Veliki pjesnik u svom elementu.
– Jednom, dok je spavao na klupi u parku, Tina je probudio lokalni policajac. No, čim je vidio da je riječ o tada već slavnom književniku, počeo se žurno izvinjavati. “Ma ne morate mi se izvinjavati”, rekao je Tin, “iako bi bio red da ste prvo probudili podstanara”, aludirajući na beskućnika koji je spavao pod klupom.
– Tin nije volio sudjelovati u razgovorima, za vrijeme brijanja u brijačnici. Svejednako, brijač mu je često dosađivao forsiranim razgovorima. Jednom ga brijač upita: “Kako hoćete da vas obrijem?”. – “Bez riječi” – odgovori mu mirno Tin.
– Ujevića, koji je ostao neženja do kraja života, neki prijatelji upitaše, zašto se ne ženi. “Ljudi se trebaju ženiti, bogovi mogu, a pjesnici ne smiju” – odgovori im Ujević.
– Kako je Tin bio izuzetno domišljat i lucidan dobro prikazuje sljedeća anegdota. Jedan veseljak iz njegovog društva, vidjevši ga kako s praznom čašom stoji u gostionici, prišao mu je i rekao: “Slaži nešto na brzinu i platiću ti špricer.” Tin ga i ne pogleda i već mu preko ramena dobaci: “Ne, prijatelju, rekao si dva!”. Kako je upravo trenutačno slagao, ovaj šaljivdžija mu je morao platiti piće.
Priredio: Dragan Leković
