Piše: Vuk Bačanović, istoričar
Jedina slobodna knjaževina crnogorska koja je svoju vjeru i hrabrost, kao i ranije, uvijek gotova pokazati cijelom našem slovenosrpskom narodu…
Vladika Savo Petrović-Njegoš 1752
Varijetet etničkih/nacionalnih identiteta, pa čak i takav kada iz jednoga naroda nastaje više njih nije nužno ništa loše i nepoželjno. Ni narodi u smislu drevnih etnija, ni u smislu predmodernih i modernih evropskih nacija nisu nastajali tako da ih je Bog kao gotove proizvode istresao iz mađioničarskog šešira, da bi se svaka identitetska promjena mogla posmatrati kao nepoželjna zla devijacija, ili čak izdaja pradjedovskih vrijednosti. Identitetska fluidnost i promjeljivost je zakonitost, a ne devijacija u nacioizgradnji, ili čak etnogenezi svih naroda od najstarijih vremena. Ako ovlaš analiziramo procese u modernim nacijama, moglo bi se postaviti pitanje da li su Britanci i u užem smislu Englezi nešto izgubili jer se njihovi mnogobrojni potomci danas smatraju Kanađanima, Australcima ili Novozelanđanima, primajući u te nove nacionalne okvire i druge etnčke grupe uključujući i one odbjegle s ruševina bivše Jugoslavije?
Ili, da li su brojni narodi Evrope na gubitku, jer se njihovo mnogobrojno potomstvo, sa ili bez zadržavanja svijesti o staroj otadžbini ili narodnoj tradiciji, danas smatra Amerikancima? Da li su Kastiljanci ili Portugalci na gubitku zbog toga što je svaka od njihovih prekookeanskih kolonija u Sjevernoj i Južnoj Americi razvila zaseban nacionalni identitet, odnosno da li su sve nove nacije na gubitku jer su ga razvile? Odgovor na ovo pitanje zavisi od pozicije iz koje nastupamo, ali se bez ikakve sumnje može reći da je u navedenim slučajevima svako nešto dobio. Prekomorske kolonije svoju (nekada djelimičnu) samostalnost, dok su stare nacije zadržale razne vidove političkog, ekonomskog i kulturološkog uticaja, ako išta, a ono u vidu imenovanja govornog jezika kao engleskog, španskog ili portugalskog.
Međutim, da li nam to govori da je svaka identitetska promjena ista i u etničkoj grupi u kojoj se dešava nužno korisna? U Crnoj Gori, državi koja broji nešto više od pola miliona stanovnika je aktuelni popis ponovo aktuelizovao oštru podjelu na ekskluzivne Srbe i ekskluzivne Crnogorce. Ma koliko bilo bizarno da je to danas u Crnoj Gori, vrlo kontroverzno za izreći, Crna Gora je nastala kao srpska država i nema izvora od vremena dukljanske dinastije Vojisavljevića u 11. vijeku, preko razdoblja vladavine Nemanjića, Crnojevića i Petrovića do Narodno oslobodilačke borbe u Drugom svjetskom koji bi opovrgavao tu činjenicu. Štoviše U tom smislu, svako osporavanje ovih činjenica nikada nije prevazišlo formu pseudonaučne literature i najbanalnijeg pamfletizma. To ne govori da je potencijalni zaseban crnogorski etnički i nacionalni identitet sam po sebi nešto za podsmjeh, ili da se, pod specifičnim istorijskim okolnostima, nije mogao razviti, ili da, sam po sebi, predstavlja neki oblik «izdajstva». Da li bi npr. drevna srpska etnija, za koju, na osnovu sinteze svjedočanstava antičkih i srednjovjekovnih izvora slutimo da nastaje združivanjem iranskih (od kojih samo srpsko ime, kako je to smatrao prominentni slavista Oleg Trubačov, vuče porijeklo) i slovenskih etnija, ikada postala to što je postala da i jedna od tih grupa, donekle nije «prestala» biti ono što je bila do tada i postala nešto drugo? Ili, da li bi postepena asimilacija balkanskih starosjedilaca u srpski etnički korpus nakon doseljenja na Balkan u 7. vijeku bila moguća da i jedna i druga grupa nisu u određenoj mjeri «izdale» nešto što su do tada bile? Je li današnja moderna grčka nacija manje grčka jer je njen srednjovjekovni identitet prevashodno romejski (rimski) i je li taj «romejski» nekako vještački jer je prethodno bio helenski? Drugim riječima, razdvajanja i spajanja naroda, uz prateće identitetske promjene su se oduvijek događala, pa tako i transformacija srpskocrnogorskog regionalnog identiteta u nacionalni, različit od srpskog nije ništa sporno, ma koliko to neko podržavao ili ne.
Međutim, pitanje koje se postavlja jeste, da li je to Crnogorcima od koristi? Da li je korisno odricati se srpskog identiteta pogotovo ako se to odricanje bazira na pseudonauci i pamfletizmu, to jest još gore, pseudonauci i pamfletizmu koji su se prvi put, bez ikakve podrške crnogorskog naroda, pojavili između dva svjetska rata, a kulminaciju doživjeli u Drugom svjetskom ratu na temelju rasističkih teorija nacističko-ustaškog kolaboratora i intimusa Ante Pavelića, Sekule Drljevića? Treba reći da je temelj postojanja Crne Gore pod sadašnjim državnim imenom, tekovina srpske predmoderne oslobodilačke misli. Kada se vladika cetinjski Danilo Petrović Njegoš 1714. obraća crnogorskom zboru on poručuje da bi mu bila «mila smrt» da su oni htjeli da «ujedinjeni izginemo časno i slavno, kao što je to učinio sam Knez Lazar i Miloš Obilić koji ubi cara na Kosovu, pa najzad i sam pogibe sa svojim gospodarom i svih sedam hiljada boraca, što nas Crnogorce dovelo u ove krše, ostavivši poslije sebe slavu i čast…», dok iste godine predstavniku ruskog cara u Beču piše da bi «prvo sebe obeščastio, a zatim naša srpska plemena, kada bih molio pomoć od drugih država, i rugale bi nam se druge vjere». Drugim riječima, izvorni crnogorski identitet je identitet uspravnog stajanja pred osvajačem i ujedinjenja cjelokupnog srpskog naroda, a ono što se nudi u okviru montenegrinstva i dukljanstva i drugih oblika antisrpskog crnogorstva nije ništa drugo do čista kolonijalna podmetačina drobljenja jednog te istog naroda na beznačajne državice i identitete kojima je lakše upravljati. Da li to, međutim, znači da treba prihvatiti ponižavanje Crne Gore iz današnjeg Beograda? Ili zdravo za gotovo uzimati sve budalaštine koje zanemaruju njenu specifičnost u okvru srpske istorije? Ili koji poriču njeno pravo na zasebnu državnost? Naravno da ne, ali na ponižavanje se odgovara zajedničkim narodnim otporom, kao uostalom i otporom svakom tiranskom režimu bilo da je u Beogradu, Podgorici, Sarajevu, Banjaluci ili Cetinju, a ne dodatnim samoponižavanjem i samoponištavanjem kroz burleskne predstave o samima sebi.
Komunistički „Radni narod“, 1. decembra 1927, piše o političkim partijama u Crnoj Gori:“Radikali su postavili sebi za program: hegemoniju beogradske kapitalističke klase i njene vladanjuće klase nad svim narodima Jugoslavije pa i nad srpskim narodom u Crnoj Gori, kod koje nije pošteđen ni radni narod u Šumadiji.“ Zar se, u duhu ovog starog članka, protiv tiranije nije lakše boriti zajedničkim snagama, ili zar različitim tiranima, zapravo, ne pogoduju šovinističke fragmentacije u okviru istog naroda? Da ne govorimo o potrebi spoznaje da se i ta međusobna ponižavanja beogradskim rafiniranim radikalizmom devedesetih i dukljanizmom događaju u vrijeme kada su i Crna Gora i Srbije ponižene na način da im strani ambasadori više ili manje transparentno postavljaju i/ili odobravaju izabrane vlade i kada naša suverenost više ne postoji ni kao privid. Ako je je jedna od bitnih karakteristika jedne nacije i svijest o zajedničkom određenju, onda upavo određenje borbe protiv takvog stanja jeste prilika za reafirmaciju antikolonijalnih vrijednosti prošlosti. A koje su nerazdružive od svijesti pripadanja istom, srpskom narodu.
Velike nacije koje su kolonizatori su na dobitku čak i svojom fragmentacijom, a male kao što su naša fragmentacijom samo gube i, postajući sve nebitnije, bliže se svome iščezavanju. Mitropolit Sava Petrović je u jednom od svojih pisama iz 1752., ostavio svjedočanstvo koje kao da opisuje današnji period: „Naročito je svakog saučešća dostojna srpska zemlja koja ne samo da je svakog svoga prava lišena, nego i stalno leži pod nogama protivnika, i njena stradanja i uzdahe teško je opisati.“
Iz svih navedenih razloga, da živim u Crnoj Gori sa čije današnje teritorije potiče moja porodica i koja je, prema tome, jednako moja otadžbina kao i Bosna i Hercegovina i Srbija, nema nikakve sumnje da bih se na popisu izjasnio kao Srbin. Ne samo zbog toga jer je to odraz istorijske istine o nastanku države Crne Gore (jer identiteti ne moraju nužno biti odraz istorijskih činjenica), već jer se radi o vrlo promišljenom, antikolonijalnom činu. Ne činu prkosa komšiji nacionalnom Crnogorcu, ne čin vrijeđanja koji može polučiti samo daljnjim razdorom, već čin objašnjenja zašto našem zajedničkom istorijskom identitetu moramo vratiti nekadašnji značaj. I zašto je to nužnost, a ne hir. I ovo savjetujem svim svojim prijateljima i poznanicima u Crnoj Gori. To nema veze sa bilo kojim trenutno vladajućim političarem ili strankom u Srbiji i Crnoj Gori, ili bilo kojim drugim vinovnikom sadašnjeg stana na vlasti, ma za šta se ta osoba prividno zalagala. Nema ni sa čim što danas malo jeste i već sutra nije. Ni sa čim što ima tako malu vrijednost koliko današnja kolonijalna politika. Svi će oni prohujati i malo ko će ih se sjećati. Ovo je stvar civilizacijskog dostojanstva. I ključnog pitanja: Jesmo li nepovratno postali instant tralala narod kojeg svaki nižerazredni činovnik stranih ambasada može upotrebljavati kako želi, ili to ipak nismo.
