U Podgorici, u naselju Vranići nalazi se muzej ”Magična Crna Gora”. Ovaj muzej čiji je vlasnik kolekcionar, strastveni ljubitelj istorije, Zoran Bulatović magičan je u pravom smislu te riječi.
Pošto sam i sam neka vrsta kolekcionara (knjige/muzika/filmovi) kad sam ušao u muzej, ne znajući gdje prije da gledam i čemu prije da se posvetim, bio sam, malo je reći, fasciniran. Muzej je, kako je i red, podijeljen po segmentima: mape, naslovnice, grbovi, zastave, dinastije, stare fotografije, pisma Vladarske kuće Petrović, dagerotipske slike, staro oruđe i oružje itd. Sve je unutra savršeno uređeno.
Dok sam obilazio zadivljen, kao vjerovatno i mnogi što su ušli i vidjeli ovo čudo od muzeja, pomislih: ”Čovječe, ovo treba da bude u ponudi Glavnog grada Podgorice, ovo treba da bude dio turističke ponude, ovo je u pravom smislu te riječi ”Crna Gora u malom”, ovo je fantazija.”
Razgovaram sa Bulatovićem, živom enciklopedijom crnogorske istorije, koji mi ukazuje da konstantno insistira da se institucije, posebno ministarstvo kulture organizuje i napravi tijelo koje će voditi računa o otuđenom crnogorskom kulturnom blagu, i koje bi našlo način kako da se to blago vrati.
Tako, zainteresovan Zoranovom pričom o njemačkom antropologu Dr Šupu koji je 1913. godine boravio u Crnoj Gori i koji je za Minhen odnio preko 900 kostiju i oruđa iz kamenog doba, navodeći kako će ga vratiti nazad, našao sam u Cetinjskom vjesniku br. 70 iz 1913. godine konkretan izvještaj kako je dr Šup, ”ispitao niz pećina u našoj zemlji, ali sve bez uspjeha, dok mu napokon ne pođe za rukom, da svoju namjeru postigne u pećini Koronina, desno od puta koji vodi za Bokovo. On je iz pećine izvadio više od 900 kostiju i kamenog oruđa, koje su pravili ljudi koji su živjeli prije 12.000 godina. Dr Šup će ove predmete u Minhenu naučno ispitati, te će ih zatim darovati Crnoj Gori.”
Zoran nastavlja: ”U vremenu kad su Austrijanci došli na Cetinje, sve što je vrijedjelo sa Cetinja odneseno je za Beč. U Zetskom domu, u to vrijeme je bila biblioteka, i govori se da je lokalno stanovništvo dva dana utovaralo knjige koje su ponesene u Beč. To je bio pravi kulturocid. Bilo je dosta knjiga na pergamentu, imam sav popis knjiga što je nestalo, evo, molim Ministarstvo kulture da dođu kod mene, objasniću im gdje se sve to nalazi.”
Zoran, isto tako, kad je otuđeno kulturno blago, u pitanju pominje Glavu Zevsa, koja je odnesena 1942 godine iz Crne Gore. Navodi, kako je Pircio Biroli kada je došao u muzej na Cetinju, tamo zatekao glavu Zevsa koja je direktno donesena sa Duklje. Ta Zevsova glava je od mermera, pravo je savršenstvo, jedna od najljepših glava Zevsa. Uglavnom, Biroli ju je spakovao i poslao za Rim. Čovjek koji ju je spakovao u paket bio je lokalni stolar, Makedonac-Rus, koji je sačuvao adresu gdje je ta glava pošla a pošla je u jedan muzej u Rimu, gdje se vjerovatno i danas nalazi. Nije mi jasno, kaže Zoran, zašto naša država ne traži da se vrati u našu zemlju ta ukradena glava Zevsa. Jer, to je u pravom smislu te riječi ratna pljačka. Isto tako, tada je ponesena i jedna od najljepših knjiga o Crnoj Gori, u kojoj su fotografije istorijskih spomenika Crne Gore. To je knjiga čuvenog Čarlsa Iriartea ”Knjiga o Dalmaciji i Crnoj Gori”. U knjizi su najljepše moguće ilustracije, sama knjiga ima 1000 stranica. Nažalost, nemamo je prevedenu na naš jezik.
Zoran pominje i Ilovičku krmčiju, Ilovički crkveni zakon koji se nalazi u Zagrebu, a koju su za vrijeme drugog svjetskog rata otuđile ustaše i koja je završila u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Ilovička krčija predstavlja Nomokanon koji je rađen po nalogu zetskog episkopa Neofita u mjestu Ilovici, na Prevlaci, blizu Tivta. Upravo ta Ilovička krmčija, najstariji je sačuvani prepis Nomokanona. Ako imamo bar kopiju te knjige, jer eventualno, ne možemo da imamo original to bi bilo sjajno za naš turizam, i bilo bi u pravom smislu te riječi turistička atrakcija.
”Za Podgoričku čašu, koja se nalazi u Ermitažu”, kaže Zoran, ”moramo da tražimo dozvolu od muzeja iz Lenjingrada ako želimo da napravimo i prodajemo suvenir na osnovu nje. Zar to nije sprdnja? Imamo sigurno 1.000 knjiga koje su ponesene odavde za Rusiju i druge zemlje Evrope. Moramo se interesovati za njih i moramo bar dio, a valjda uspijemo, vratiti nazad”
”Ako nismo svjesni svoje istorije, samih sebe, svoje kulture – nestaćemo brzo”, kaže Zoran.
Nakon razgovora sa Zoranom, napuštam muzej pod žestokim utiskom i opet se mislim ”Čovječe, ovo stvarno treba da bude u ponudi Glavnog grada Podgorice, ovo treba da bude dio turističke ponude, ovo je u pravom smislu te riječi ”Crna Gora u malom”.
Glavni grad Podgorica, čujemo li se?
Autor: Dragan Leković