Kako je bio dobar glumac John Garfield, bogu je za plakanje što se javno politički izjašnjavao, i to nepodobno, u vrijeme kad se to nije smjelo u SAD-u (sva sreća, danas glumice ne izgube posao zbog objave na Instagramu). Zbog raznih psihičkih i fizičkih tortura ostao je bez zdravlja i umro prije nego što je napunio četrdeset godina.
Zna se da je bio komunista, ali manje je poznato da je bio i veliki fan Tita i njegove partizanske vojske te da je tokom Drugog svjetskog rata doletio iz Hollywooda da se upozna s Brozom. Ono što je daleko bitnije, a takođe se malo spominje, jeste da je bio zapravo prvi metod glumac.
Uglavnom se Marlona Branda navodi kao pionira u metod glumi, u tom (pre)ozbiljnom pristupu ovoj profesiji, kada glumac ne glumi lik, nego mentalnim i fizičkim procesima “postaje lik” i ispred i iza kamera. Uz Branda se navodi Montgomeryja Clifta i Jamesa Deana, ali prava istina je da je ovaj frajer nekoliko godina ranije krenuo s tim.
Intenzivan, naelektrisan, oštar, iskren, harizmatičan, eksplozivan, često tragičan na platnu, a svakako u životu – bio je jedan od vodećih izbora za noir protagoniste. Sa svojih ne previše uloga u nešto manje od četiri decenije života ostavio je velik trag, a umijeće u noir klasicima Tijelo i duša, Poštar uvijek zvoni dva puta, Sila zla, kao i u Džentlmenskom sporazumu itd. ne smije biti zanemareno.
Poređenja s Brandom, Cliftom i Deanom su na mjestu, ali Garfielda se zbog spomenutih djela može uporediti i s monumentalnim noir antijunacima kao što su Humphrey Bogart, Dick Powell ili Robert Mitchum. Kad smo već kod Bogarta, nije zgoreg spomenuti da je Garfield naslijedio Bogieja u ulozi Harryja Morgana iz Imati i nemati.
Završio na crnoj listi
Nekoliko godina poslije čuvene Hawksove verzije (na čijem snimanju su se sreli Bogart i Lauren Bacall) Hemingwayevog romana urađena je još jedna filmska obrada pod imenom The Breaking Point. Ovog puta je Michael Curtiz (reditelj Casablance) uzeo stvar u svoje ruke, a John Garfield odigrao nešto emotivniju, porodičnu verziju glavnog lika u solidno izmijenjenom scenariju u odnosu na raniji film, koji je dosta odstupao od Hemingwaya. Garfield odigrao i Garfield razbio.
To mu je bilo pretposljednje filmsko iskustvo u kratkom životu (posljednje u He Ran All The Way), više nego reprezentativno, tako da se može reći da lik Harryja Morgana spaja njega i Bogarta kao što ih spaja činjenica da su među nekoliko glavnih glumačkih nositelja čitave noir ere.
Dakle, krajem četrdesetih je uplovio u ozbiljne vode, dobijao sve jače uloge, nominacije za Oscara… Činilo se da njegova zvijezda postaje sve sjajnija i sjajnija, ali ga je politička opredijeljenost nešto crvenije boje koštala glave. U uvijek slobodnoj i liberalnoj Americi nije smio iznijeti svoje mišljenje, upao je na crnu listu Josepha McCarthyja, a problemi i zla koji su mu time naneseni bili su previše za njegovo zdravlje i preminuo je već 21. maja 1952. godine, par mjeseci nakon 39. rođendana.
Ono što rekosmo da se ne smije uraditi radi se već više decenija, a to je zaboravljanje majstora, baksuznog Garfa, no barem pravi filmoljubi to ne bi smjeli sebi dozvoliti. Jacob Julius Garfinkle, vječan kao – John Garfield.
Izvor: Index.hr
