Ljiljana Habjanović Đurović je najčitaniji i najtiražniji srpski pisac od 1996. godine, a ujedno je i najuspješniji srpski pisac u inostranstvu posle 2000. godine, što potvrđuju i prevođenja njenih naslova na 18 svjetskih jezika.
U intervju za portal Borba, dotakla se crnogorske društveno-političke zbilje i istorijskih činjenica koje su je inspirisale da u svojim djelima rasvijetli pojedine svijetle, ali i turobne momente iz crnogorske istorije koji su prethodnih decenija bili predmet revizije od strane istoričara koji rade na projektu razdvajanja Crne Gore od Srbije.
Ona je podsjetila da je blaženopočivši mitropolit crnogorsko – primorski Amfilohije neprestano nastojao, kao, uostalom, i Sveti Petar Cetinjski, da okupi i izmiri zavađenu braću pod krovom Cetinjskog manastira, Mitropolije crnogorsko-primorske i Srpske pravoslavne crkve.
Istakla je da se SPC u kontinuitetu nalazi na udaru svih onih snaga koji žele da spriječe pomirenje zavađenje pravoslavne braće u Crnoj Gori.
Habjanović Đurović napominje da je Crnoj Gori najbliža Srbija, a Srbiji Crna Gora, te da sve druge zemlje i narode i za Srbiju i za Crnu Goru vežu sopstveni, uglavnom sebični i nemilosrdni interesi.
Da li su litije 2020. predstavljale duhovno oslobođenje Crne Gore i njen povratak sebi samoj? Kakav je Vaš pogled na taj vanvremenski događaj koji je označio raskid sa društveno-političkim uređenjem koje je vladalo u Crnoj Gori od 1945. godine i da li isti može poslužiti za kreiranje nekog novog književnog djela?
Ti veličanstveni biblijski prizori, kakvi se ne pamte još od davnih vremena, ti događaji koji su iznenadili svijet, koji su zadivili sve one koji su ih posmatrali očima duše, pokazali su moć vjere. Pokazali su hrabrost ljudi. Njihovu želju da brane pravdu. Njihovu potrebu da brane svoje nasleđe i svoju đedovinu.
Potvrdili su ti događaji da u narodu postoji živo sjećanje na zavjete Svetog Petra Cetinjskog i Svetog Vasilija Ostroškog. Potvrdili su povjerenje naroda u monaštvo i sveštenstvo Srpske pravoslavne crkve. U vladike Joanikija i Metodija, Dimitrija, Kirila i Atanasija. I u Mitropolita Amfilohija, tog dostojnog naslednika Svetog Petra Cetinjskog. Tog Vasilija našeg vremena.
Vjera, ljubav i nada temelji su pravoslavlja, ali i čovjekovog postojanja. Ljudi su tokom istorije dali mnoge primjere velikih podviga koje su činili nalazeći za njih razlog i snagu upravo u vjeri, ljubavi i nadi. Tako je bilo i u Crnoj Gori. Ljudi su godinama, decenijama, trpjeli materijalnu bijedu, poniženja, raspirivanje mržnje među braćom, odvajanje neodvojivog, poricanje istorije, ali kada je započeo napad na Srpsku pravoslavnu crkvu, ljudi više nisu ni mogli ni htjeli da trpe. Ma kako vlast bila silna, uvijek dođe onaj trenutak kada „pukne trpilo“. Odnosno kada se desi ono što „obraz ne može podnijeti“.
Dok su trajale litije, ja sam pisala roman „To je ljubav, slepa sila“ i stalno sam u toj priči iz vremena kneza Danila nalazila sličnosti sa savremenim zbivanjima. Godine 1854. taj prelomni čas bio je događaj koji je ostao upamćen kao „sramotno kolo pod Ostrogom“, od kog počinje zaplet mog romana, a godine 2019. pokušaj otimanja svetinja. Nekada, Bjelopavlići su se odazvali na poziv: „Ko je vitez?!“. Sada se narod odazvao na poziv: “Ne damo svetinje!“. Ljudi su znali da braneći svetinje brane svoju dušu. Svoje pravo na zakletvu „obraza mi“ i „ Ostroga mi“. Nekada, uzeli su puške u ruke. I pobijedio ih je Maniti Gospodar. Sada, uzeli su u ruke ikone, svijeće i crkvene barjake, i pobijedili su gospodara. Ja sam znala da će tako biti. Jer, pobjede Božjih protivnika kratke su i prolazne, a Božje pobijede su vječne.
Litije, taj zajednički podvig naroda i crkvenih otaca, i njihov ishod, istovremeno su podsjećanje i upozorenje svim moćnima ovoga svijeta zašto je najgora srpska kletva „dabogda se osilio“.
Ali ona se ne mora odnositi samo na vladare, već upozorava i poziva na smirenje svakoga od nas. Jer, čovjek koji se osili, izgubi osjećaj za realnost. Ne vidi na pravi način svijet i svoje mjesto u njemu. Čini mu se da sve može i sve smije. Zaboravi kako su jadno i tragično završili njegovi podjednako silni i moćni prethodnici. I tako opijen sobom srlja u propast. U duhovnu propast, jer je gordost najveći grijeh, ali i u poraz u zemaljskim stremljenjima.
Roman koji sada pišem i koji ću, ako Bog da, objaviti u jesen 2026. završiće se upravo litijama.
Poznato je da Crna Gora predstavlja posebnu inspiraciju za Vas i nastanak pojedinih Vaših djela, s toga nam kažite kako vidite Crnu Goru u narednom periodu?
Poslednjih decenija i globalno i lokalno desile su se nezamislive stvari. Zato se ne usuđujem da predviđam. Ali, mogu da kažem šta želim.
Želim ljudima da žive lakše i ljepše. Da budu zaštićeni socijalnom pravdom i ravnopravnošću. Da sačuvaju ponos koji su probudili u litijama i svijest o sopstvenoj snazi i snazi vjere, zahvaljujući kojima su učinili da „bude što biti ne može“.
Želim i da nikada ne zaborave, (oni koji su zaboravili da se podsjete, a oni koji možda nisu znali da nauče), da je Crnoj Gori najbliža Srbija, a Srbiji Crna Gora. Jer sve druge zemlje i narode i za Srbiju i za Crnu Goru vežu sopstveni, uglavnom sebični i nemilosrdni interesi. Narod u Crnoj Gori i Srbiji vežu zajednički duhovni, a većinom i krvni preci.
Da li Srpska pravoslavna crkva može ostvariti svoju misiju i pomiriti pravoslavni narod u Crnoj Gori koji je prethodnih skoro 80 godina podijeljen zahvaljujući ideologijama koje su baštinile bivše vlasti?
Na ovo pitanje odgovoriću citatom iz romana „Kćeri Svetog Vasilija“.
Ali najpre da pojasnim, zbog onih koji nisu pročitali knjigu: Ana, monahinja Srpske pravoslavne crkve, čiji je otac bio komunista i jedan od učesnika događaja u oktobru 1943. pod Ostrogom (koji je ostao zapamćen kao pogibija od vjerolomne bratske ruke), prisustvuje osveštavanju crkve posvećene Svetom Novomučeniku Stanku, u čijoj kripti su položeni ostaci postradalih. O tom danu Ana piše svojoj unuki:
„Mislila sam kako je tek tu, tek toga dana, okončana priča mog oca.
Zapalila sam sveću za kuma Janka i njegove sinove Branka i Bora. Za Baja Stanišića i njegove sinovce. Za sve pobijene tog kobnog dana. Ali i za svog oca i svog brata. Zapalila sam sveće jednu kraj druge. Priljubila sam ih, da im se plamenovi stope u jedan. Da se pred Bogom pomire oni koje je Božji protivnik zavadio na zemlji.
Mislila sam o sebi i Mati Jeleni (Stanišić). I kako je Bog sve to divno udesio. Poticale smo iz različitih, čak suprotstavljenih porodica. Ali tu, u našem manastiru, bile smo jedno. Bez obzira na ranije izbore naše i naših predaka. Bile smo kćeri Oca Lazara (Adžića) i kćeri Božje. Bile smo sestre u Hristu. I nijedno srodstvo nije bilo važnije.
Mislila sam kako je preko nas, nedostojnih, Višnji poslao poruku da ovaj naš nesrećan i podijeljen narod pomirenje i zajedništvo, slogu i bratsku ljubav, mir i spasenje, može da nađe samo u Crkvi Hristovoj. I pomolila sam se Svetom Vasiliju da tako i bude.“
Mitropolit Amfilohije neprestano je nastojao, kao, uostalom, i Sveti Petar Cetinjski, da se izmire zavađena braća. I da se okupe pod jednim jedinim sigurnim krovom – pod krovom Cetinjskog manastira, Mitropolije crnogorsko-primorske i Srpske pravoslavne crkve. Zato sam roman „Kćeri Svetog Vasilija“ njemu posvetila.
Može li SPC odoljeti atacima iznutra i sa strane i zbog čega naša Crkva predstavlja „trn u oku“ globalističkim centrima moći i njihovim ekspoziturama u regionu?
Hrišćane i hrišćansku crkvu napadaju vjekovima. Još od vremena apostola. Uostalom, i sam Gospod je upozorio Svoje učenike, a posredno i vjernike u budućim vremenima, da će ih proganjati zbog imena Njegovog. Kako je bilo nekad, tako je i danas. Mijenja se samo način, uvijek prilagođen duhu vremena i ljudskim slabostima.
Unutar same Crkve od početka njenog postojanja stvarale su se jeresi. Bilo je i nedostojnih sveštenika, grešnih monaha, vladika koji su skretali sa puta Istine. Bilo je stravičnih zločina koje su u ime Hristovo počinili oni koji su zaboravili da je On došao da nas nauči ljubavi i praštanju.
Srećom, bilo je neuporedivo, neuporedivo više onih čistih srcem koji su se sjećali reči Hristovih: „Ako li te ruka tvoja sablažnjava, odsjeci je i odbaci daleko…“, i postupali po njima.
Sve to Crkva je preživjela.
Po Otkrivenju, tom briljantnom djelu najmilijeg Hristovog učenika Svetog Jovana Bogoslova, Crkva će opstati uprkos svim strašnim pritis-cima i slaviće drugi dolazak Hristov.
A naša Srpska pravoslavna crkva?
Srpska pravoslavna Crkva je krov pod kojim se svilo srpstvo.
U najgorim vremenima dijelila je tegobnu sudbinu naroda. I uprkos tome što je i sama stradala, smogla je snagu da vodi narod i da mu očuva i biološki opstanak i dušu. Tako je bilo kroz čitavu našu istoriju. Tako je i danas.
Sva istraživanja rađena godinama pokazuju da Crkva ima najveće povjerenje ljudi. To povjerenje, i snagu koja je iz nje proizašla, Crkva je pokazala upravo u Crnoj Gori, u litijama.
A ta snaga, i povjerenje naroda, jedan su od razloga zašto naša Crkva smeta.
Crkva je čuvar i uporište nacionalnog identiteta. Oni koji žele da promijene taj identitet, moraju da promijene sve što ga označava – jezik, pismo, tumačenje istorijskih događaja, Crkvu.
Crkva je čuvar vere. Ali, Crkva je i čuvar čovjeka. Kroz vjeru, bližimo se Bogu, obnavljamo sebe Duhom Svetim i preobražavamo se u Bogoliko biće sposobno za život u ovom svijetu. Jer onaj ko je u jedinstvu s Hristom umije da razlikuje znamenja vremena i da prepozna dobro i zlo.
Kroz vjeru jačamo ljubav i obnavljamo nadu. Vjerom se spasavamo.
Vjerom postajemo svoji i slobodni, jer čovjeka koji se ne boji nikoga do Boga, nemoguće je zastrašiti ni ucijeniti. Vjerom čuvamo samovlast koju nam je Bog dao. Samovlast da biramo hoćemo li zajednicu sa Bogom ili sa Njegovim protivnikom, i sposobnost da razlikujemo te izbore.
Zato onima koji žele da unište nacije i stvore globalni svijet potrošača bez duhovnih vrijednosti, onima koji žele da budu gospodari i tijela i duša, onima koji hoće da obezbože čovjeka i da od njega stvore beslovjesno živinče, slabo, izgubljeno i podložno svakoj obmani zlog duha ovog vremena, naša Crkva smeta. Zato nastoje da je unize, da joj umanje značaj, krivotvore prošlost i oduzmu istorijske zasluge. Crkvenim ocima nalaze mane, a vjerne ismijevaju kao primitivne i slabe.
Ali ovo što se dešava danas samo je jedan časak u životu Srpske pravoslavne crkve. Časak koji će proći. Mi, ljudi ovog doba, ovog trena u vječnosti, moramo da se odupremo svim iskušenjima i ostanemo dio naše Crkve. Da neokaljani, i budni kao mudre djevojke iz one priče iz Jevanđelja, spremni dočekamo Ženika.
U vašem djelu „To je ljubav, slepa sila“ opisali ste Cetinje za vrijeme vladavine dinastije Petrović. Srž romana čini vladavina knjaza Danila. Na osnovu istorijske građe iz tog perioda na Cetinju je (među narodom i vlastodršcima) živjela ideja obnove Dušanovog carstva, takođe je poštovan kult Svetog Save i svetorodne loze Nemanjića. S tim u vezi, kako komentarišete atmosferu u današnjem Cetinju i dominantan antisrpski narativ koji se ogleda u tezama da je Srbija u nekoliko istorijskih navrata (od Nemanjića do danas) okupirala Crnu Goru?
Cetinje mi je blisko i moje, kao, uostalom, i sva Crna Gora.
Prva saznanja o Cetinju, Bjelopavlićima i Crnoj Gori, o Svetom Vasiliju i Svetom Petru Cetinjskom stekla sam u najranijem detinjstvu od svoje babe, Jelene Burzan rođene Šaranović.
Ona je rođena na Cetinju, otac joj je bio tambur-mažor dvorske vojne muzike, njenog ujaka krstio je vojvoda Božo Petrović. Na Cetinju je učila školu, udala se i rodila moju majku. A onda je, prateći svog supruga oficira, sredinom tridesetih godina dvadesetog veka, došla u Srbiju i narednih trideset godina nije otišla u Crnu Goru.
Svoju nostalgiju blažila je stalnim pričama o Crnoj Gori i Crnogorcima. Ja sam bila njen najbolji, najpažljiviji slušalac. Bila sam djevojčica žive mašte i te priče su me zavodile i očaravale. Iz njih sam učila. Kada me je 1964. godine prvi put povela na Cetinje, ja sam prepoznavala mjesta iz njenih priča.
Od babe sam naučila ono što je ona učila u školi iz knjige objavljene 1910. godine na Cetinju: da „u Crnoj Gori žive sve sami Srbi, oko 300.000 duša, koji govore srpskim jezikom“. Zapamtila je baba i prenijela mi i gdje još, osim u Crnoj Gori, žive Srbi. Od babe sam čula i onu pesmu o dva sokola koji slijeću „pred manastir Petra Svetoga“. Tu ih čeka kralj Nikola, koji se zaklinje: „Sjediniću srpske zemlje krunom Dušana/odbraniću srpski narod sabljom Miloša“.
Naravno, nije kralj Nikola bio prvi koji je želio da sjedini srpske zemlje. On je samo sledio ideju i želju svojih prethodnika na tronu ispod Orlova krša – Svetog Petra, Vladike Rada, kneza Danila. Ali, o tome sam čitala mnogo kasnije, kada sam odrasla.
Vladika Petar, budući Sveti Petar Cetinjski, inače hirotonisan u Sremskim Karlovcima, bio je zagovornik obnove slaveno-serbskog carstva. Godine 1807, dakle gotovo četiri decenije pre nego što je (1844.) Ilija Garašanin sastavio „Načertanije“, vladika Petar je u svojim pismima ruskom caru odredio granice ujedinjenih srpskih zemalja.
Ta želja živjela je i u srcima i umovima njegovih naslednika. „Nadanje je moje zakopano na Kosovo u jednu grobnicu“, tužio je Lovćenski Tajnovidac, koji je „Načertanije“ prihvatio kao svoj politički zvanični program.
A knez Danilo je, kako su pisali i strani poslanici u izvještajima svojim ministarstvima inostranih djela, otvoreno govorio o tome kako će baš on stvoriti novu Dušaniju.
Sve ovo neki ne znaju, jer su neobrazovani. Drugi znaju istinu, ali im je radi ostvarenja političkih ciljeva potrebno da je krivotvore. Oni koriste neznanje i skromnu moć rasuđivanja onih prvih kako bi ih obmanuli i zloupotrebili. Jer ti što ne znaju, podložni su manipulaciji, a istovremeno su najglasniji i najuporniji kada treba da izviču svoj stav. Neznanje je po svojoj prirodi bahato i ne da se razlogu.
Pa se, na primer, ti ultra Crnogorci, ti Montenegrini, zaklinju u kralja Nikolu i državnost Crne Gore, i ne zapitaju se zašto je Knjaz i Gospodar pevao: „Onamo, ‘namo… da viđu Prizren!/ ta to je moje – doma ću doć!“. Ni šta bi im on rekao danas, kada se bučno odriču Kosova i Metohije i prihvataju da im Prizren nije dom… Kao što se ne pitaju ni zašto je, ako su već Nemanjići okupirali Crnu Goru, taj isti kralj Nikola, tražio da bude okrunjen krunom Srefana Dečanskog, a o Savindanu 1913. spjevao stihove „…slobodi je kolijevka/ Nemanjina Crna Gora…“.
Srećom, mnogo je i drugačijih Cetinjana. (Samo nisu bahati i bučni, pa izgleda da ih je manje.) Mnogo je onih koji znaju svoju istoriju i poštuju svoje svetinje, svoju vjeru i svoju Crkvu. Onih, koji su se decenijama pred Cetinjskim manastirom okupljali oko Mitropolita Amfilohija, a sada se okupljaju oko Mitropolita Joanikija. A ja sam ponosna što su među njima i moji rođaci.
Još da dodam: Iz Crne Gore čitave porodice, čak bratstva, vjekovima su se iseljavale u Srbiju. Ta migracija, sada pojedinačna, i dalje traje.
Upravo ti ljudi, koji su u Srbiji potražili bolji život, veće mogućnosti ili utočište, koji su u Srbiji primljeni kao svoji među svojima, veoma teško su doživjeli stvaranje antisrpskog raspoloženja u Crnoj Gori, a potom i razdvajanje dvije države. Do tada, vjerovali su da žive među svojim narodom, a onda im je neko iz Crne Gore poručio da su u Srbiji stranci, etnička grupa, nacionalna manjina… Isto kao Srbi u Crnoj Gori.
„Razdvajati Srbiju i Crnu Goru, razdvajati taj narod, to je kao odvajati nokat od mesa“, govorila je moja baba. I ja se sa njom potpuno slažem.
