Književnica Jasenka Lalović uspjela je svojim autentičnim pričama privući pažnju čitalaca širom regiona. Vješto ukrštajući fikciju i istoriju, istražujući univerzalne teme ljubavi, gubitka, identiteta i borbe, oživljava sudbine snažnih crnogorskih žena, Crmničanki i Paštrovki. Ove žene, karijatide i stubovi svojih domaćinstava, nosile su na svojim leđima težak teret života. Kroz pripovijedanje njihovih priča, Lalović im je s velikom pažnjom i poštovanjem vratila glas i priznanje koje zaslužuju. Na taj način im je odala počast i sačuvala ih od zaborava.
Jasenka je autorka trilogije „Brda od pelina“, koja obuhvata romane S one bande moje gore, S ove bande moje gore i Kastigulja, kao i romana Bastadur. Čitaoci s nestrpljenjem očekuju njenu petu knjigu.
U intervjuu za portal PRESS, imali smo priliku da razgovaramo sa Jasenkom Lalović o različitim aspektima njenog stvaralačkog procesa, saznali smo šta joj pruža najveću radost tokom pisanja, kakav književni izazov bi postavila svojim čitaocima i šta je najviše inspiriše tokom stvaranja svijeta i likova u njenim knjigama. Takođe smo razgovarali o njenom pristupu stvaranju autentičnih likova, metodama istraživanja za romane, njenom odnosu sa čitaocima i njihovim interpretacijama njenih djela.
PRESS: Koja faza procesa pisanja Vam pruža najveću radost ili ispunjenje? Da li je to stvaranje likova, razvoj zapleta ili nešto treće?
Jasenka Lalović: Definitivno je to trenutak u kome napravim neki istorijski okvir, to je prvo što uradim kad krenem da pišem, pa onda taj razvojni put likova. Možda mi je i najzanimljivije kad ih dovodim u različite situacije, gdje jednostavno isplivavaju njihovi karakteri i gdje, shodno njihovim ličnim osobinama, mogu da razvijam radnju, usmjeravam neke njihove životne odluke. Često mi se desi, kad postavim prvu ruku teksta, da u nekoj sljedećoj pronalazim neke nelogičnosti, neke situacije koje moram da dopunim, nešto da oduzmem. I to mi je zanimljiva faza. U stvari, čitav taj stvaralački rad je nešto što mene zaista potpuno ispunjava. I volim to. Nikad to ne osjećam kao neku presiju nego kao neko stanje koje me čini cijelom.
PRESS: Ako biste postavili književni izazov za svoje čitaoce, šta biste ih podstakli da istraže ili urade nakon čitanja Vaše knjige?
Jasenka Lalović: Uvijek kad navodim neke istorijske činjenice, trudim se da su to potpuno validni, a uvijek su validni, podaci, nešto što može da se provjeri. Ono što je za mene zanimljivo, od prve knjige pa čini mi se do Bastadura, trudila sam se da se u mojim knjigama nađu neki podaci i činjenice koje su možda ostale van istorijskih čitanki, a važno je. Pa, eto, voljela bih da možda moji čitaoci sami istražuju i da sami pronalaze šta je to što je ostalo nezapisano, a trebalo je zapisati. Uvijek se nekako rukovodim koji su to relevantni faktori u društvu koji imaju tu privilegiju da nešto zapisuju, da nešto sabiraju, da se to negdje nađe u okviru nekih validnih korica. Mislim da se ne treba mnogo na to obazirati; svako od nas treba da baštini ono što pamti, a vrijeme će pokazati šta je to što je vrijedilo da pretekne. Mislim da nam se mnogo toga servira. Treba dobro prosijavati, treba biti vrlo analitičan, vrlo kritičan u odnosu na ono što nam se nudi i malo oslušnuti tu mudrost koja nekako kao da nam, nažalost, izmiče.
PRESS: Šta Vas najviše uzbuđuje tokom stvaranja svijeta i likova u Vašim knjigama? Da li postoji nešto što Vas posebno inspiriše?
Jasenka Lalović: Volim nagle obrte. Volim da dovedem čitaoca u situaciju da nešto lako osudi, baš onako kako se mi inače generalno u životu ponašamo, i poslije kroz razvoj radnje da se desi neki obrt gdje će upravo te likove da nekako prisvoje i da ih razumiju. To je, recimo, Jela kojoj se desilo da je nakon porođaja – ne odbacila svoje dijete nego, jednostavno, u to vrijeme ženama nije pripadala postporođajna kriza. Ona je prosto znala šta znači roditi još jednu šćer, šta to znači u odnosu na njen brak i onda sam namjerno dovela čitaoce da je osude, kakva je to majka. Kako je išao roman, počeli su da razumiju njenu dušu, gdje se ona cijepala, i da joj je prosto pripadalo da joj bude teško. Ili recimo, taj Perko koji nam se činio vrlo čudan lik, nekako nedefinisan, ali, opet, kad smo zaronili u njegovo biće, šta je to što ga je oblikovalo da bude baš takav – onda smo ga zavoljeli. To je ta poruka: da ne sudimo lako, da ne donosimo lako neke procjene. Postali smo previše brzopleti u svemu tome. Treba biti promišljen, zamisliti šta je to što nas čini baš takvima kakvi jesmo.
PRESS: Vaši likovi su duboko razrađeni i autentični. Kako pristupate stvaranju likova, njihovim glasovima, i kako se povezujete s njima tokom pisanja?
Jasenka Lalović: Prvo ih karakterno definišem i onda, dok razvijam radnju, ja puštam da me oni vode. I neko pita, šta će da se desi s ovim likom? Meni su neki likovi sami po sebi nepredvidljivi i, shodno nekim situacijama i njihovim karakterima, puštam da me oni odvedu. Nekako se trudim da slijedim likove, da ne idem ispred njih.
PRESS: Kako pristupate istraživanju tema za svoje romane? Da li istražujete prije nego što počnete pisati ili istraživanje dolazi spontano tokom procesa stvaranja?
Jasenka Lalović: I jedno i drugo. Često mi se desi da primarne okvire postavim u početku i onda mi se dese neke rupe za koje osjetim da moram dodatno da istražim, da provjerim, tako da je to neki uporedni proces. Možda mi je za prve knjige bilo dosta teško zato što sam to morala sama, ali sad imam pomoć čitalaca. Zaista, ljudi su divni, Bog me zaista nagradio dobrim ljudima. Uvijek mi se nađu i nekako mi se čini da sad imam lakši upliv u privatne biblioteke. Ljudi su spremni da mi ustupe svoje knjige, tu ima dosta neke arhivske građe. Hvala dobrim ljudima, zaista mi se nalaze na ovom putu, vrlo su predusretljivi.
PRESS: Kako želite da čitaoci dožive Vaše priče i kako uzimate u obzir čitalačke reakcije dok radite na svom djelu? Da li su njihove interpretacije bitan dio Vašeg stvaralačkog procesa?
Jasenka Lalović: Mislim da je svaka knjiga na svoj način slojevita, ne moja, nego inače svaka knjiga. I svaki čitalac doživi neki tekst shodno svom senzibilitetu, razumijevanju. Ono što bih ja voljela definitivno, to je da moje knjige ne budu potpuno zatvorene. Volim da ostane taj otvoren prostor u kojem oni mogu da domaštaju, da nadovežu neke svoje priče jer to o čemu sam ja pisala nije samo moje sjećanje, to je nešto što mislim da pripada svima nama s ovih prostora. Zanimljivo mi je kad, u nekom trenutku, pišem o jednom liku, a onda se čitaoci javljaju s reakcijama gdje se nadovezuju nekim svojim životnim pričama. Važno je da ispričamo te priče jer mislim da je na ovim prostorima bilo mnogo nepravdi koje su ostale nespomenute, netaknute. Na taj način se odužujemo svim tim ženama zato što onda one tako traju. Zašto kažem žene? Ne mislim da su to samo žene, ne može se govoriti samo o ženskom rodu, ali zaista mislim da su žene na ovim prostorima iznijele jedno veliko breme i jedan veliki teret i zaista ništa nisu tražile zauzvrat. U tome je njihova veličina. Ima žena koje su buntovne, koje traže svoja prava, koje se bore za svoja prava, i bogu hvala da je tako, ali one su bile svjesne i vremena i trenutka u kojem su živjele i prosto su samo iznosile breme tog vremena. Mislim da nekad treba malo i da obratimo pažnju – nije na svim prostorima svijeta dato da se prave te karijatide, nemate ih svuda, samo na određenim prostorima. Valjda tamo gdje su žene dovoljno snažne da budu stubovi tih velikih ploča koje nose na svojim glavama, ali to isto podrazumijeva da nemaju prava da se izmaknu.
Razgovor vodila: Valentina Šuković
