Često slušamo od mnogih kako smo ovakvi ili onakvi, kako ništa ne valjamo kao ljudi/građani, ni kao narod, ali, jesmo li stvarno takvi kakvim/a volimo da se opisujemo i ”častimo”?
Evo, na tu temu, šta se meni desilo juče u Bazaru ‘Voli”…
Naime, nakon što sam uzeo/platio namirnice u Supermarketu ”Voli” i kad sam stigao kući ustanovio sam da mi nedostaje novčanik. U novčaniku je bilo 80e, sve moje isprave, vizitkarte meni bitnih ljudi, i… imao bih baš, baš veliki problem ako mi sve to nestane. Znajući koliko sam zbog preopterećenosti dnevnim obavezama rasijan, zaboravan, pomislio sam da sam novčanik zaboravio kod kase, nakon što sam platio namirnice.
Sjurio sam se nazad.
Nakon što mi je kasirka u Voliju kod koje sam platio namirnice rekla kako sigurno nisam kod njene kase zaboravio novčanik, razočarano krenuh ka izlazu i pomislih, ”Auh, ispao mi je novčanik negdje nausput”, pomislih na sve izgubljeno u novčaniku… i pakao.
Samo što sam izašao iz Supermarketa, čuh ženski glas iz trafike (a koja se nalazi blizu): ”Gospodine, je li vama ispao novčanik?” ”Da!”, razvukoh zabrinuto lice u osmjeh. ”Dragan Leković?”, ”Da, da”, ”Ispao vam je novčanik pored trafike, u njemu nije bio broj telefona pa nisam mogla da vas zovnem, molim vas, provjerite je li sve unutra”. Ja sav happy bacih letimičan pogled u novčanik, sve ok i nakon ubjeđivanja i nećkanja sa prodavačicom u trafici častih je i zahvalih se na njenom ljudskom potezu.
Za razliku od toliko drugih ne želim da sudim jesmo li stvarno ovakvi ili onakvi, i valjamo li ili ne kao ljudi, kao narod, ali, nakon svega što smo prošli zadnjih 35 godina i te kako znam da je ne dobro nego odlično ako je ostalo iole normalnih, a ovaj prodavačicin postupak je pokazao da jeste.
I znam, da sam se juče nakon svega – mnogo lijepo osjećao.
A to je valjda najvažnije, da se bez obzira na sva dnevna opterećenja, lijepo osjećate tu gdje živite. Zbog nekoga, nečega, eto, zbog običnog ljudskog postupka.
Kao što sam se lijepo ja osjećao juče.
Autor: Dragan Leković
