Piše: Goran Danilović
Narod koji nauči da ćuti i kojega natjeraju da se stidi svojeg stradanja, bude potom raskalašan, razuzdan i strašan u veseljima.
Narod koji zaboravi svoje mučenike postaje bezimen i prezren.
Ne treba pamtiti da bi se svetili, nego se sjećati u svakom danu i času da bismo razumjeli. I stradanje je dato.
Stradanje na pravdi i bez krivice je posvećenje stradalih.
Zašto?
Zašto Bože Veliki i raspeti na krstu – zašto uopšte pitam zašto?
Mučenička Velika nikada nakon pokolja nije bila ista i neće biti! I dato je da bude drugačija, i dato je da živi drugdje, u mrtvim ili raseljenim Veličanima. Velika je odavno pribrojala svoje rane na jednu od rana Hristovih.
Zašto?
Ne tražimo odgovore na kraju, dati su na početku.
Velički mučenici, oni iz kolijevke i oni pred časom umiranja, sada znaju. Mi nikada nećemo znati ali je u sjećanju jedini spas.
I zato, iako svakoga dana hodimo kalendarom Hristovog življenja u radosti zaboravimo na kosmičku tugu Raspeća na privremenom kraju.
U njegovoj smrti ovozemaljskoj svi su naši izgubi od prije i potom.
Stradamo jer se nadamo!
Stradamo bez zasluge, onako kako stradaju izabrani.
Nije naše da se osvetimo nego da posvetimo stradanje u svom sjećanju i trajanju.
Ko se ne posveti taj se ne osveti! Da, upravo tako glasi naša novozavjetna zakletva.
Ostaćemo narod ako ne zaboravimo!
Ostaćemo ljudi ako budemo glasno plakali kad je vrijeme plača!
Hristos po srijedi nas – u Velici, posred krvave djece, u raskalašnoj radosti, u krvavim suzama, u urliku vuka i čovjeka – JESTE I BIĆE!
