Nikad mi klavir nije ”legao” kako treba u jazz muzici. A nije da se nisam naslušao Ellingtona, Evansa, Monka, Petersona, Coree, Jarretta… uvijek sam klavir doživljavao kao instrument primjereniji klasičnoj muzici. Tek ponegdje bi me dotakli Brubeck, Monk, Powell. A onda se sinoć u KIC-u ”Budo Tomović” na manifestaciji “Mjesec poštovanja džeza u Crnoj Gori – JAM 2024”, na promociji svog novog albuma ”As Is” ukazao Bojan Zulfikarpašić…
Neposredan u komunikaciji sa publikom, opušten, neformalan Zulfikarpašić je kako kroz prelaze svojih kompozicija tako i omiljene covere (Shorter) ispoljio za njega uobičajenu energiju i povremeno, praktično, upućivao poziv na ples. Primjer: momak koji je sjedio do mene a pričao ruski/ili je to bio ukrajinski (ne znam jer ne vidim razliku) je svako malo lupkao i cupkao u ritmu.
Pasaži iz Zulfikarpašićevih kompozicija obogaćeni momentima koji su bili više klasika nego jazz su doprinijeli da pomislim ”Da, to je to”, ipak je klavir primjereniji klasici nego jazzu, što je naravno, samo moj osjećaj sa kojim se mnogi ljubitelji jazza neće složiti, što, podrazumijeva se, ni ne moraju.
Uz Zulfikarpašićev klavir i izraz, pa i njegove muzičke isječke iz francuskih kolonija, nečega što pripada osim lokalnim kulturama i opštesvjetskoj osjetio sam se na trenutak građaninom svijeta. Podgorica je zahvaljujući Bojanu sinoć bila svijet.
Za kraj, i bis – Zulfikarpašić je uz žal što na koncertu nije prisutna Amira Medunjanin pa ne može da otpjeva pjesmu izveo makedonski standard ”Eleno kerko” nakon čega sam se potpuno raspilavio. U jednom trenutku, ponesen, htio sam i da zapjevam, ali, to bi već bilo previše s moje strane.
Sinoć je na koncertu Bojana Zulfikarpašića u velikoj sali KIC-a bilo prisutno mnogo mladih, lijepih, divno sređenih ljudi koji su pokazali iznimno interesovanje za jazz, što me je, definitivno, jako obradovalo, i pomislih… ima nade.
Na koncertu, osim našeg jezika od prisutne publike u sali su čuli su se i engleski, ruski, francuski jezik a Podgorica je bila dio Evrope, svijeta, i uživao sam… rekoh li već?
Autor: Dragan Leković
