Ako je bilo organizovanih nekoliko koncentracionih logora, ako su pobijena čitava sela, očišćeni čitavi prostori, uz to kada doglavnik ustaškog pokreta Mile Budak iznese politički dekret: „trećinu pobiti, trećinu raseliti, trećinu prekrstiti“, ako to nije genocid, ne znam što jeste – kaže bivši predsjednik Republike Hrvatske (2000–2010), Stjepan Mesić.
Republika Hrvatska tiho i stidljivo obilježava 80 godina oslobođenja od fašističkih i ustaških snaga. Mesić u intervjuu za srpski list u Hrvatskoj Novosti oštro kritikuje pasivnost državnog vrha prema antifašističkim vrijednostima i pokušajima istorijskog revizionizma koji dolaze iz desničarskih krugova.
Govori o tome kako se u Hrvatskoj ćuti o pobjedama partizana i ulozi NOB-a, dok se njeguju mitovi o ustašama i HOS-u. Obrazovni sistem, tvrdi, đeci nudi opasnu relativizaciju: dok se Pavelić prikazuje neutralno ili čak afirmativno, Tito se isključivo vezuje za zločine.
Upozorava da se ćutanjem o ideološkom opredjeljenju današnje države ostavlja prostor za povampirenje ustaštva. Posebno ističe problematičnost HOS-a, privatne vojske osnovane po uzoru na ustaške snage, i tolerišući odnos prema njima u savremenoj politici – čak agresivnije nego u Tuđmanovo vrijeme, za kojeg tvrdi da nikada nije prihvatio ustaški pozdrav „Za dom spremni“.
Mesić kritikuje i obrazovni sistem, koji đeci nudi udžbenike u kojima se Pavelić i Tito predstavljaju kao istorijske figure bez jasno vrijednosnog konteksta. Takođe, izražava zgroženost popularnošću izvođača koji pjevaju ustaške pjesme i slave logore poput Jasenovca i Stare Gradiške.
Govoreći o stanju antifašizma u Evropi, ističe da se sve manje priznaje uloga Sovjetskog Saveza u oslobođenju Evrope. Pominje falsifikovanje istorije, kao kad pročita da su SAD oslobodile Čehoslovačku.
Posebnu pažnju posvećuje zaboravu zločina ustaša u Jasenovcu, Jadovnu, Sisku, Jastrebarskom i drugim logorima. Kritikuje pokušaje izjednačavanja Blajburga i Jasenovca, smatrajući to besramnom revizijom istorije. Tvrdi da je u Blajburgu poginulo samo 13 neprijateljskih vojnika u proboju, dok je Jasenovac bio logor najbrutalnijeg ubijanja.
„U Jasenovcu, ispred Kamenog cvijeta, u toj zlokobnoj i mučnoj tišini, mora se znati, mora se glasno izreći koja je to ideološka orijentacija današnje države. Jesu li ustaše ipak bili dobri momci? Ili ipak nijesu? Koji su narodi i zašto stradali u Jasenovcu? Službeni govori u Jasenovcu bili bi odraz naše kulture sjećanja, suočavanja nas sa samima sobom, našeg civilizacijskog puta. Nakon polaganja vijenca, predstavnici države moraju svojim riječima pokazati đe smo mi kao društvo danas, pogotovo s obzirom na današnje opasne društvene pojave neoustaštva kad se mladi ne libe splitskim ulicama koračati s pozivanjem i dozivanjem Hitlerovih saveznika ‘ajmo, ustaše!’ ili u Imotskom glasno, masovno uzvikivati ustaški pozdrav!“, kaže Mesić.
Optužuje vlast za svjesno prećutkivanje Holokausta i genocida nad Srbima. „Samo slijepac može da negira genocid nad Srbima“, kaže Mesić.
Govori i o ratu devedesetih, priznaje neophodnost vojnih akcija, ali naglašava da nijesu smjeli da se dese zločini nad srpskim civilima, da je povratak Srba bio zaustavljan, a ne podržan, i da su izostali iskreni potezi za pomirenje.
Za vrijeme svog predsjedničkog mandata držao je govore u Jasenovcu, i kritikuje njihovo ukidanje. Ističe potrebu da se država jasno opredijeli – jesu li ustaše bili heroji ili zločinci.
Govori o poražavajućem stanju: ustaški pokliči na ulicama, masovni koncerti pjevača koji promovišu ustašku ideologiju, rušenje partizanskih spomenika, izjednačavanje Budaka i Nazora…
Upozorava da je savremena Hrvatska formalno antifašistička, ali da se to u praksi krši. Ljevičarska opozicija je, po njemu, previše tiha i izgubljena, odvojena od svoje baze.
O ratovima devedesetih kaže da su morali biti vođeni, ali ne uz zločine. Kritikuje ubistva srpskih civila nakon Oluje i smatra da je Hrvatska odgovorna za nedovoljnu reintegraciju Srba i poruke koje nijesu ulivale povjerenje. Takođe, otkriva detalje razgovora iz Predsjedništva SFRJ u kojem je Srbija, prema njegovim riječima, tražila teritoriju BiH, a ne Hrvatske.
„Do pobune Srba u Hrvatskoj nije trebalo doći. Tadašnja politika morala je uzeti u obzir sva politička i društvena kretanja u Evropi, u Jugoslaviji. Kad su dolazile delegacije Srba iz Hrvatske u Predsjedništvo u Beogradu, pitao sam Boru Jovića što Srbija od njih želi: teritorij Hrvatske ili srpsko stanovništvo, što? Jović mi je rekao „ma kakvi bre, Srbi iz Hrvatske, ne zanima nas ni hrvatski teritorij, nego 63 posto Bosne i Hercegovine, što je bilo srpsko, što jeste srpsko i što srpsko treba ostati“, rekao je Mesić.
Stjepan Mesić smatra da Hrvatska nije učinila dovoljno da spriječi izbijanje pobune srpskog stanovništva. On navodi da su već u to vrijeme u hrvatskim gradovima marširali ljudi u crnim uniformama, da su Srbi ostajali bez posla i stanova, a u mjestima poput Vukovara počeli su da nestaju. Kasnije su uslijedili i zločini u Gospiću, na Pakračkoj poljani i drugim mjestima. Sve to, u kombinaciji sa bolnim sjećanjima na Jasenovac i nacionalističkom retorikom koja se širila, stvorilo je atmosferu u kojoj je rat praktično bio neizbježan.
Mesić ističe da su iz Zagreba tada stizale poruke koje nijesu ulivale sigurnost Srbima, i da je masa reagovala u skladu sa tim. Prema njegovom mišljenju, pravi cilj i Miloševića i Tuđmana bio je dogovor o podjeli Bosne i Hercegovine, a ne zaštita nacionalnih interesa u Hrvatskoj. On otkriva da mu je Tuđman jednom rekao da „ne razumije istorijske sile“ kada se usprotivio toj ideji podjele susjedne, međunarodno priznate države. Tada su, kaže, i počele njihove političke razlike.
Mesić tvrdi da povratak Srba u Hrvatsku nije formalno bio zabranjen, ali je bio praktično – zaustavljen. Postojala je neiskrena politika: u javnosti se govorilo da se podržava povratak, ali u praksi su sela ostajala prazna, a imovina bivših stanovnika se prisvajala. On kaže da nije postojao istinski interes vlasti da se Srbi vrate, već su se sprovodile akcije zauzimanja njihovih kuća i zemlje. I danas se, prema njegovim riječima, u Saboru mogu čuti glasovi koji za sve krive Srbe, dok pojedinci na tome ostvaruju ličnu korist – „čim je neko Srbin, automatski ga označe kao četnika“.
Jedna od najvažnijih odluka koje je donio kao predsjednik Hrvatske, ističe Mesić, bila je penzionisanje generala – što je u tom trenutku izazvalo veliki društveni šok, ali je bilo ključno za demokratizaciju društva nakon Tuđmanove smrti. Tada mu je i premijer Ivica Račan prigovorio da je trebalo da „sjednu sa generalima“, ali je Mesić bio odlučan da to nije opcija – i smatra da je bio u pravu.
Na pitanje da li danas postoji neko u hrvatskoj politici ko bi imao snagu da donese tako hrabru odluku, Mesić odgovara da to eventualno može biti Zoran Milanović – ali samo ako bi to zaista želio.
Opoziciju smatra slabom i bojažljivom, a aktuelnu vlast odgovornom za širenje neoustaške atmosfere.
Na kraju, kaže da nema pravo da nudi lažni optimizam, ali da ima dužnost da stvari nazove pravim imenom – bez obzira koliko to bilo nepopularno:
„Znam da će biti onih kojima se takav pristup neće svidjeti. Tu posebno mislim na one koji bi voljeli da ih se smatra mojim kritičarima, a koji zapravo nijesu ništa drugo nego bedna strašila, nosioci i širitelji mržnje“, kaže Mesić.
Izvor: Borba.me
