U četvrtak je u Manastiru Sveti Simeun Mirotočivi predstavljen trobroj ”Stvaranje” (april, maj, jun 2023).
Otvarajući veče predstavljanja trobroja ”Stvaranja” Milica Kralj, urednica i voditeljka tribine ”Riječ” ispred Udruženja književnika Crne Gore je istakla kako je uloga Stvaranja nemjerljiva u oblikovanju i predstavljanju savremene književne scene ne samo u CG već i u regionu; odnosno u predstavljanju literature koja se stvara na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu; ta uloga je i afirmativna i obavezujuća; i ona svojim sadržajem predstavlja književnu sponu između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u okvirima i evropske, a zašto ne i svjetske književne scene.
„Stvaranje“je jedini časopis u CG koji izlazi u kontinuitetu, bez prekida punih 77 godina, konstatovala je Kralj. Stvaranje je osnovano kad i UKCG- 1946.godine. Pokretači i osnivači bili su Mihailo Lalić, Janko Đonović, Mirko Banjević. Glavni i odgovorni urednici su bili eminentni književnici: Janko Đonović, Mirko Banjević, akademik Čedo Vuković, Sreten Asanović, MiloKralj, Ranko Jovović, Garo Jovanović… i Aleksandar Ćuković.
Nakon Kralj govorio je glavni i odgovorni urednik ”Stvaranja” mr Aleksandar Ćuković koji je kazao da u današnjem svijetu koji se neprekidno i rapidno mijenja, ključno je da se suočimo sa pitanjem koje u fokus stavlja odnos prema tradiciji. Tradicija najčešće jeste nosilac stabilnosti i identiteta, međutim, uprkos svojim pozitivnim aspektima, ona može postati kočnica napretka i spriječiti nas da se prilagodimo novim izazovima i promjenama koje nam donosi moderno doba, naročito kada je riječ o književnosti.
Taj strah od novog kosi se sa poimanjem procesa stvaranja. Ako nije novo, nije ni stvaranje, konstatovao je Ćuković.
Miljan Nikolić, urednik poezije u ”Stvaranju”, kazao je da pjesnici, nadasve, sumnjaju u sebe, u sopstveno viđenje riječi, u varljivo, ili vjerodostojno lice svog vijeka. U vaskoliko postojanje čovjekovo i njegovu mjeru stvari, u ono nešto još koliko izvjesno među nama, čime od davnina se poštapamo i koristimo da bismo opstali u vremenu, a to iz nekih nerijetko nerazgovijetnih razloga nazivamo tradicijom. I to, takođe, nazivamo našim tragom u istoriji. Jezikom, pismom, rukopisom naše kulture u vremenu… ali, ko smo to, zapravo (svi) mi?
Razumijemo li uopšte našu kulturu, tradiciju i istoriju, ili se bavimo reciklažom i ambalažom, ne bi li se
ogrtali perjem istoričeskih heroja i busali se u tuđa prsa, onih koji su stvarali istoriju, unutar zbitija u
kojima ni prstom mrdnuli nismo, jer nas naprosto nije ni bilo tada ni u naznakama!… ali, ko smo to
zapravo mi, upitao se Nikolić.
Nakon završetka Nikolićevog eseja nastupila je krajnje interesantna interakcija, razmjena mišljenja oko modernizma i tradicionalnog vida poezije između prisutnih pjesnika iz Udruženja književnika i Nikolića, Kralj i Ćukovića.
