Kako početi text, odakle, kad si 8 časova nakon završetka hepeninga kojem si prisustvovao – još uvijek pod utiskom onoga što si vidio? Kad ti nije žao ni najmanje što je podgorički, širom regije dobro poznati sjeverac, žestoko prošišao kroz tebe dok si prelazio krivi most u povratku kući.
A sve je moglo početi kako ne treba, i s velikim problemom. Naime, dok je trebalo da započne zagrijavanje publike od strane rock di džeja FM Mirde, u prilično prohladnoj večeri, koju je žestokim hukom gore pomenuti sjeverac još više smrzavao, par sati prije početka druge Rockstrikcije, Miloš Pejović, gitarista Vrpce je morao da otkaže nastup zbog zdravstvene situacije, virusa koji ga je najednom obuzeo. Navrat-nanos se moralo snalaziti, i kako bi se spasla stvar, kao velika pomoć, uskočio je vrsni crnogorski gitarista, i te kako poznat i širom regije, Dino Kapetanović. Bio je najavljen kao gost na 4 numere a odsvirao je komplet nastup Vrpce, bez ikakvog dodatnog uvježbavanja sa ekipom, naprosto, nije imalo kad. Za ugođaj koji su pružili, žestoko oslabljeni, za izuzetan trud, energiju… momci Podgoričanosi, kapa dolje!!!
A onda, onda su nastupili Bjesovi. Doživljavao sam, ranije bar, pjevanje Zorana Marinkovića kao ”naporno”, ”teško za čuti”, kao mumlanje, i poprilično, i pored koncentrisanosti, počesto nisam mogao razgovjetno razumjeti što, i o čemu pjeva. To mi sinoć nije smetalo. Takvu navalu i razmjenu energije sa prisutnom publikom, takvo horsko pjevanje, nisam doživio u Podgorici još od nastupa Dece loših muzičara septembra 2018-te. A nije da ne posjećujem koncerte, u Podgorici bar. Svi znamo za višegeneracijski problem podgoričke rock publike koji se ogleda u neopuštenosti, ”udrvljenosti”, počesto u stvari djeluje kao da podgorička rock publika ide na pokajanje a ne na rock koncert, tj. hepening. Ljudi ne mogu da se opuste, stoje mirno kao u nekom redu za kupovinu, skoro da glasa ne puštaju, kao da se boje ”ako to urade da ih ne vidi neko”, kao da ih je sramota da se opuste.
Kad su Bjesovi krenuli sa ”Ime”, jednom od najvažnijih pjesama domaćeg rock-a 90-ih nastao je ”haos”. Horsko pjevanje, skakanje, dizanje temperature na kub. Stojim zbunjen, gledam, mislim se: ”Jbt, Podgoričani opušteni, bolje reći raspušteni, igraju, pjevaju, vrište, sanjam li ovo???”. Slijedile su ”Čak i da mogu”, ”Kiša”, ”Bolje ti” i ”Divna je noć” otpjevane euforično, gledam… Zoran stoji, gleda publiku, ona refren sama pjeva ”Osim tebe, ja nemam nikoga, ja nemam nikoga…”. I dalje sam pod utiskom ”Uštinite me, ovo nije istina, ja sanjam, sanjaaaam, sanjaaaam.”Osjećam ponos, neopisivu ljubav, konačno, konačno… to je to. ”Divna je noć”, a nije divna, nije, predivna je. Najljepša moguća. Moji sugrađani, moji dragi sugrađani, otkočeni, opušteni, veseli. I u to stanje, gle ”čuda”, doveli ih momci koji se zovu ”Bjesovi”. Za kraj, naprigodniji mogući, ‘Laku noć” za laku noć. A publika hoće još… malo skoro dva sata i nešto (ako sam dobro brojao jer sam pod utiskom koncerta i razmjene energije izgubio pojam o vremenu).
Dakle, vi ljudi koji organizujete Rockstrikciju: Janko, Ivane, Tajana itd, sinoć je podignuta ljestvica, standard na još veći nivo. Kao što reče vaš i moj drug Milovan u Kombinatu, u svom izuzetnom osvrtu na prošlu Rockstrikciju ”Rock’n’roll ste vratili u grad”, a ja dodajem – Vratili ste ga da ostane i pitam se, ono što se vjerovatno pita svako ko je sinoć prisustvovao onom ”ludilu” od hepeninga – kad će treća Rockstrikcija?
Kad?
Autor: Dragan Leković
