Sandro Botičeli (ital. Sandro Botticelli), pravo ime Alesandro Marijano Filipepi (ital. Alessandro Mariano Filipepi), rođen je u Firenci 1. marta 1445, a umro 17. maja 1510., italijanski slikar firentinske škole ranog renesansnog slikarstva. Pod uticajem prethodnika, slikao je teme iz grčke mitologije i alegorijske slike u duhu humanizma. Njegova pozna djela predstavljaju povratak na ekspresivo-emotivne religijske motive kasne Gotike.
Biografija
Sandro Botičeli (prezime je preuzeo od nadimka starijeg brata Đovanija), rođen je oko 1444/45 kao sin kožara u kući broj 18 ulice koja danas nosi naziv Borđo Ognisanti, u neposrednoj blizini samostana Santa Marija Novela i crkve Ognisanti u kojoj se danas čuva njegova freska koja prikazuje Sv. Avgustina (1480). Veći dio života proveo je upravo u tom florentinskom kvartu gdje su živjeli i članovi uticajne porodice Vespuči (jedan od njih, Amerigo, postao je slavan kao istraživač Amerike) koja je Botičeliju osigurala brojne prestižne narudžbine. Prvobitno je počeo kao pripravnik zlatara, da bi ga, slijedeći dječakove želje, njegov otac oko 1462. povezao sa Fra Filipom Lipijem koji je tada radio na fresci Red karmelićana. Lipijeva sinteza nove kontrole trodimenzionalnih formi, nježna izražajnost na licu i gestama, kao i dekorativni detalji naslijeđeni od kasno gotičkog stila, imali su snažan uticaj na dalji život mladog Botičelija.
Jedan sasvim drugačiji uticaj na njega bio je kiparski spomenik koji su radili braća Polajuolo, čiji je zadatak bio da izrade cijelu seriju djela za Tribunal i za Dvoranu trgovaca (Mercanzia), bratstvo trgovaca odjeće. Botičelijev doprinos je prisutan na djelu Snaga, datiranom 1470. godine, a koji se sada nalazi u galeriji Ufici.
Bio je i pripravnik u radionici Andrea del Verokija, gdje je pored njega radio i Leonardo da Vinči; potom i kod Andrea del Polajola. Prvo priznanje dobija u svojoj lokalnoj crkvi Ognisanti, sa djelom Sveti Avgustin, za koje se borio (uspješno) sa Domenikom Girlandajom i njegovim Jeronimom na drugoj strani, „glava sveca je izražajna i profinjenih misli” (Vasari). 1470, otvara svoju nezavisnu radionicu, a Lorenco de Mediči ubrzo uviđa njegov talent te ga zapošljava.
U Rimu boravi na poziv pape Siksta IV i radi tri freske u Sikstinskoj kapeli (Prizori iz života Mojsijevog, Kazne Koraha, Datana i Abirama, Iskušavanje Isusovo).
Botičeli je prvi od italijanskih slikara koji je izradio crteže za ilustraciju Danteove Božanstvene komedije. Radio je i kartone za tapiserije koje se danas nalaze u Viktorijinom i Albertovom muzeju u Londonu. Uticao je na Džona Raskina i prerafaelite u Engleskoj.
Završne decenije Botičelijevog stvaralaštva ne samo da svjedoče o velikim građanskim razdorima u Firenci, koja su kulminirala svrgavanjem i protjerivanjem porodice Mediči, nego i majstorovim duhovnim i slikarskim preobražajima. Budući da mu je brat bio otvoreni pristaša Đirolama Savanarole, Botičeli je očigledno bio na strani propovjednika protiv medičijske autokratije, tako da se jedno od njegovih poslednjih remekdjela, Mistično rođenje (1500), može shvatiti i kao neskrivena osuda Savonarolinog javnog smaknuća 1498. gušenjem i spaljivanjem. Ključ za razumijevanje tog djela može se naći u natpisu na grčkom jeziku postavljenom iznad gornjeg ruba slike:
Ovu sam sliku ja, Alesandro, naslikao potkraj 1500. godine, u doba nemira u Italiji, za vrijeme ispunjavanja jedanaestog poglavlja svetog Jovana, u doba drugog zavjeta Apokalipse, kad je Sotona oslobođen na tri i po godine. Nakon toga on će biti okovan, kako govori dvanaesto poglavlje, te ćemo ga videti (sagađenog) kao na ovoj slici.
Botičeli se nikada nije oženio i često je izjavljivao kako mu ideja braka stvara noćne more. Popularno je mišljenje kako je bolovao od neuzvraćene ljubavi udate plemkinje, Simonete Vespuči, za koju se vjeruje kako je bila model za Rođenje Venere (iako je preminula tačno 10 godina prije završetka ove slike) i brojne druge njegove slike. Činjenica je kako je Botičeli odmah po njenoj smrti zatražio da ga onog dana kada umre, sahrane pored nje u crkvi Svih Svetih (Ognissanti). Njegova želja je uslišena 34 godine kasnije, kada je preminuo 1510. godine.
Za Press priredio: Dragan Leković
