Koordinator Prave Crne Gore za pitanja osoba sa invaliditetom Miloš Spaić uputio je otvoreno pismo ministru prosvjete Miomiru Vojinoviću povodom odluke Ministarstva prosvjete da angažuje defektologa za rad sa djecom sa invaliditetom u srednjoj školi.
U pismu Spaić između ostalog navodi da je takav potez “apsolutno pogrešan sa stanovišta razvoja inkluzije, zbog toga što sa djecom u srednjem obrazovanju treba da radi psiholog”.
Spaićevo pismo prenosimo integralno:
“Poštovani ministre Vojinoviću,
Iako niste direktno donijeli odluku zbog koje Vam pišem, ipak, kao nadležni ministar, snosite odgovornost za sve što urade službenici i zaposleni u Ministarstvu kojim rukovodite, kao i za rešenja ili odluke koje su donešene.
Kao nadležni Ministar imate punu odgovornost prema odabiru i provjeri ko to i na koji način u Ministarstvu prosvete radi za stvaranje uslova da djeca Crne Gore imaju što kvalitetnije obrazovanje.
U ovom slučaju, ministre Vojinoviću, govorim o djeci sa invaliditetom, procesu inkluzije u obrazovanju prema čemu bi Ministarstvo prosvjete trebalo imati posebnu senzitivnost, te konkretno o najnovijem promašaju koji je napravilo Ministarstvo kojim rukovodite.
Pomenuti promašaj odnosi se na JU Srednja Ekonomsko-ugostiteljska škola Nikšić. Ta škola je srednja škola koja ima najviše djece sa invaliditetom u redovnom procesu obrazovanja u Crnoj Gori. Pomenuta ustanova s obzirom na broj učenika sa invaliditetom, što je svakako pohvalno, ima realnu potrebu za stručnim licem koje bi se bavilo tom djecom.
Dakle, ova škola je raspisala konkurs kako bi angažovala stručno lice koje bi se bavilo djecom sa invaliditetom, kad gle čuda, na objavljenom konkursu na sajtu Zavoda za zapošljavanje Crne Gore traži se profil obrazovanja defektolog.
Pri Ministarstvu prosvjete između ostalog djeluje Direktorat za inkluziju, mada realno ništa manje nisu odgovorni ni ostali nadležni direktorati, a odgovorni su za ovaj promašaj koji govori o tome da i nakon skoro dvije decenije, otkad se sprovodi inkluzija u Crnoj Gori, ona je na jako niskom nivou, nažalost.
Očigledno neznanje prema tome šta je posao defektologa, te apsolutno neznanje šta je invalidnost i šta je poenta inkluzije dovele su do ovoga, a za to su odgovorni oni koji su to odobrili, a na kraju i Vi ministre Vojinoviću, jer tim očigledno neznavenim i nestručnim ljudima dopuštate da obavljaju posao vezan za inkluziju djece sa invaliditetom na ovaj način.
S obzirom na to da je riječ o srednjoj školi, odnosno djeci uzrasta od 15 do 19 godina postoji niz razloga zašto je potrebno kao stručnu osobu za bavljenje djecom sa invaliditetom toga uzrasta angažovati psihologa, a ne defektologa.
Naime, zadatak defektologa različitih usmjerenja (tiflolog, surdolog, somatoped, oligofrenolog, logoped itd.) je da pomoću različitih vježbi i tretmana koriguje ili poboljša stanje samog oštećenja kod određene osobe. Zbog toga defektolog u osnovnim školama je potreban i poželjan, dok u periodu srednje škole dolazi do izražaja nemogućnost da se bilo šta koriguje ili poboljša u smislu samog oštećenja. Većina osoba čije stanje invalidnosti je takvo da zahtjeva konstantan defektološki tretman ne nalazi se u sistemu redovne nastave, o čemu odlučuje komisija koju čini multidisciplinarni tim.
Ono što je zadatak i uloga psihologa u ovom veoma osjetljivom periodu i za djecu bez invaliditeta, a još više za onu sa invaliditetom je da im pruži podršku u prihvatanju sopstvene različitosti, te invalidnosti kao ljudskog fenomena, da podstakne vršnjačku grupu da prihvati tu djecu kao ravnopravne članove društva, da pomogne asistentima u nastavi u prevladavanju svih problema i poteškoća sa kojima se suočavaju u radu sa djecom sa invaliditetom i iznalaženju najboljeg pristupa za svako pojedinačno dijete.
Moram napomenuti da je i porodična atmosfera i sredina iz koje dijete dolazi veoma važan faktor u njegovom odrastanju i razvijanju zdravog odnosa prema sebi i prihvatanju sebe, svojih potencijala, ali i ograničenja. Nažalost praksa kaže da je većina porodica djece i lica sa invaliditetom takva da ih prezaštićuje, ograničava u slobodi izbora, umanjuje njihove potencijale često im ne dozvoljavajući da ih u potpunosti iskažu iz straha kako će se snaći u realnom okruženju.
Uzrok tome je neznanje i nedovoljno razvijena svijest porodica o potencijalima lica sa invaliditetom i načinima na koje mogu da se ispolje. Zbog toga je uloga psihologa i rad sa porodicama djece sa invaliditetom veoma važna.
Zbog svega navedenog, ministre Vojinoviću, za rad sa djecom sa invaliditetom potrebno je angažovati osobu koja je po struci psiholog, te koja ima iskustva vezanog za inkluziju.
Iskoristiću priliku, ne politički, ne zbog ličnog interesa, već ljudski i zbog interesa djece sa invaliditetom, kako ove škole, tako i bilo koje druge u kojoj bi jednog dana mogli imati sve više djece sa invaliditetom u redovnom sistemu obrazovanja, da navedeni promašaj ispravite, jer je svima nama u interesu da sva djeca Crne Gore, pa tako i djeca sa invaliditetom imaju što kvalitetnije uslove obrazovanja”.
