Žilijet Binoš, ovogodišnja dobitnica počasne nagrade „Goja“ koju dodjeljuje španska Akademija filmskih umjetnosti, glumi, pleše, slika, sve radi sa strašću, a zbog njene eterične i senzualne pojavnosti je možda najbolje opisuju stihovi „kao pjesma“, mada, i bila je zaštitno lice Lankomovog parfema „Poem“.
Francuzi je zovu „La Binoche“ i La belle Binoche“, a ona smatra da nije velika Francuskinja. „Žorž Sand, Margerit Diras i Simon de Bovoar, su sjajne Francuskinje“, rekla je jednom.
Nagrada „Goja“ dodijeljena joj je za doprinos kinematografiji i „izuzetan put“ u 40 godina dugoj karijeri tokom koje je sarađivala sa najvećim rediteljima, osvojila Oskara za najbolju sporednu žensku ulogu u filmu „Engleski pacijent“ i vjerovatno je jedna od rijetkih glumica koja je trijumfovala na tri najveća evropska filmska festivala. U Veneciji za ulogu u filmu „Tri boje: plavo“, u Berlinu za „Engleskog pacijenta“ i u Kanu za „Overenu kopiju“.
Važi za najplaćeniju glumicu devedestih i ranih dvijehiljaditih iako je lako odbijala takozvane velike ponude iz Holivuda, kao recimo nekoliko puta Stivena Spilberga.
Kasnije je promijenila mišljenje i prihvatila je ulogu u „Godzili“ jer je njen sin fan te franšize, a i reditelj joj je poslao šarmatno pismo u kojoj ju je nazvao kraljicom glume.
Zbog završne scene u tom filmu Tarantina je rasplakala, a on sam je izjavio da je to prvo 3D blokbaster ostvarenje koje ga je ganulo do suza.
Njen kolega i sunarodnik Žerar Depardje međutim ne vidi zašto je toliko cijenjena, kada prema njegovoj ocjeni nije ništa posebno, što je svojevremeno izjavio znatno grubljim rječnikom.
Binoš se oko toga nije pretjerano uzbudila, dok predsjedniku Miteranu vjerovatno nije oprostila to što je odbio da finansijski podrži njen film „Ljubavnici na mostu“.
Kad ju je kasnije pozvao na večeru, odbila je da dođe.
Pozvali su je i Klintonovi u Bijelu kuću za vrijeme promocije filma „Čokolada“ ali nije mogla zbog brodvejske rekonstrukcije filma „Izdaja“ pa su oni morali do nje, u Njujork.
Kaže da preferira društveno angažovane filmove s idejom i porukom, one koji se usuđuju da pitaju. „Ako je zvijezda neko ko daje svjetlost, onda i ja mogu biti zvijezda. Ali ako je zvijezda neko ko juri za novcem i naslovnicama časopisa, to je bolesno, i ja to ne želim“, objasnila je. Glumu doživljava kao ljuštenje luka. „Morate da skinete svaki sloj da biste otkrili drugi… Ljuštite dok ne dođete do ogoljene suštine“.
Žilijet Binoš rođena je 9. marta 1964. godine u Parizu u umjetničkoj porodici.
Diplomirala je na Nacionalnom konzervatorijumu za glumu a sa 24 dobila je ulogu u filmskoj adaptaciji romana Milana Kundere „Nepodnošljiva lakoća postojanja“, u režiji Filipa Kaufmana, što je je otvorilo vrata ka budućim velikim rolama.
Aktivna je na društvenim mrežama, koje joj između ostalog služe da bi iskazala svoja politička uvjerenja.
Bila je jedna od glumica koje su upravo na taj način demonstrirale podršku ženama u Iranu odsijecanjem sopstvene kose.
Ima dvoje djece, sina i ćerku iz dva braka.
Tvrdi da joj je prvo sjećanje „osjećanje usamljenosti“.
Izvor: Danas
