Sve veći broj mladih, iako okruženi velikim brojem drugih ljudi, danas se suočava sa doživljajem izolovanosti i usamljenosti koji može biti štetan po fizičko i mentalno zdravlje, rečeno je na tribini „Na kafi sa psihologom”, koja je održana na temu „Pandemija usamljenosti: Da li nas samoća ubija?
Usamljenost je, po ocjeni Svjetske zdravstvene organizacije, „globalna prijetnja po zdravlje” i često se po svojim opštim negativnim efektima poredi s pušenjem 15 cigareta dnevno. Istraživanja ukazuju da su negativnim osjećanjima usamljenosti najjače pogođena grupa mladi, posebno mladi muškarci, čak više nego osobe starije od 75 godina, koje su ranije bile na vrhu liste. Psihoterapeutkinja Centra za brigu o mentalnom zdravlju Anja Simonović izjavila je da je usamljenost svima bliska tema, čak i iskustveno. Ona je istakla da je iz razgovora sa mladima saznala da im je teško da o usamljenosti razgovaraju sa starijima, jer oni podrazumijevaju da to nije problem mladih ljudi. Simonović je navela da je predrasuda da su mladi povezani i da komunikacija na društvenim mrežama ne znači da se ne osjećaju usamljeno i istakla da usamljenost ostavlja posljedice na fizičko zdravlje, ali da su psihološke posljedice dramatičnije, kao i da studije pokazuju povezanost usamljenosti sa depresijom i psihijatrijskim entitetima.
„Usamljenost u temelju nosi manjak samopouzdanja i negativan odnos prema samom sebi, što sprječava osobu da stupi u kvalitetan i autentičan odnos sa drugim ljudima”, precizirala je Simonović i dodala da postoje brojna životna polja u kojima se društvenom ili stručnom intervencijom može poboljšati otpornost pojedinca na negativna osjećanja, ali i njihovo lakše prevazilaženje. „Uloga medija bi mogla biti velika i oni bi mogli da pomognu u destigmatizaciji”, dodala je Simonović.
Psihoanalitičar Aleksandar Dimitrijević napravio je razliku između samoće i osjećaja usamljenosti navodeći da ljudi mogu uživati u samoći kao vremenu za opuštanje ili duboku kontemplaciju, dok je usamljenost povezana sa emocijama tuge i patnje.
„Usamljenost može voditi depresiji, povišenoj agresivnosti, dovesti do somatskih problema, ona može voditi socijalnoj anksioznosti. Mogu početi da izbjegavam ljude zato što mislim da se niko nikada neće družiti sa mnom”, kazao je Dimitrijević.
Već dvadeset godina se, navodi psihoanalitičar, istražuje uticaj socijalne komunikacije na internetu na socijalnu anksioznost.
„Prve hipoteze su bile da će anksiozna osoba koristiti internet jer je tu zaklonjena, njen identitet nije izložen u potpunosti i može uzeti tuđe ime ili da se predstavi kao više različitih osoba. Ali to je samo jedna opcija”, kazao je.
Dimitrijević opisuje da je za komunikaciju i razumijevanje izuzetno važan direktan kontakt, osjećaj prisutnosti drugog i mogućnost da se vidi njegova facijalna ekspresija i čuje boja glasa.
„U oba svijeta, virtuelnom i realnom, gubimo ono što je neophodno da bismo zaista prišli ljudima i postajemo na različite načine kukavice. A to bojim se u narednim godinama možemo samo sve češće da susrijećemo”, kazao je Dimitrijević.
Ako je osjećaj usamljenosti prisutan, zaključili su panelisti, najefikasnijo sredstvo su grupe samopomoći, gdje osoba koja od nečega pati može da razmijeni iskustva sa onima koji imaju isto iskustvo. Takođe, grupna i dugotrajna individualna psihoterapija mogu dovesti do velikih pomaka, pošto osoba može da osjeti da je neko razumije i prihvata, te da sama razumije sebe. Konačno, na nivou cjelokupnog sistema zaštite mentalnog zdravlja, trendovi ukazuju na neophodnost uvođenja rada u zajednici, gdje pacijenti, uz pomoć, nastavljaju da rade i žive izvan bolnica, tako da im biva očuvan osjećaj da pripadaju i daju doprinos društvu u kome žive.
Izvor: B92
