Patrijarh Srpske pravoslavne crkve gospodin Porfirije u Uskršnjoj poslanici, između ostalog, navodi da se moli Gospodu da se što prije i bezuslovno uspostavi mir u Ukrajini napomenuvši da je rat poraz svakog čovjeka.
Poslanicu prenosimo u cjelosti:
“HRISTOS VASKRSE!
Evo dana koji stvori Gospod,
obradujmo se i uzveselimo se u njemu! (Ps 117, 24)
Ovim riječima, još iz starozavjetnih davnina, oduševljeno kliče car i prorok David, provideći Duhom Svetim veliki dan Hristove pobjede nad smrću i naše duhovno slavlje zbog toga. U ovaj veliki i tajanstveni Dan sva tvar je okupana svjetlošću vječnosti i sa neizrecivom radošću pjeva pobjednu pjesmu Gospodu koji je prognao tamu grijeha i obasjao nas nezalaznim zracima života.
„I Svjetlost svjetli u tami i tama je ne obuze“ (Jn 1, 5) – tako je suštinu božanskog otkrovenja i našeg hrišćanskog svjedočenja sažeo Sveti Apostol, Evanđelist i Bogoslov Jovan koji je za vrijeme Tajne Večere naslonio glavu na Gospodnja prsa i upio svu snagu, ljepotu i tajnu Njegovog životvornog bogočovječanskog bića.
Tamnica groba i okovi smrti nisu mogli da shvate ni zadrže Svjetlost od Svjetlosti od Oca rođenu prije svih vjekova, kroz koju je sve postalo – Jedinorodnog Sina i Gospoda našega Isusa Hrista, iako su to pokušali svim sredstvima. Od noći u kojoj je bio predat u ruke bezakonika sve je toliko bilo preispunjeno nevjerstvom i nasiljem da se sa raspetim Hristom naposletku moralo zavapiti: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mk 15, 34). Gledajući kako je nekada slavni Jerusalim obavijala duhovna tama grijeha, Jedinorodni Sin je sa visoko uzdignutog krsta gledao kako se pred njime razjapljuje mračna čeljust groba ne bi li ga zauvijek progutala. Sa kamenog tla njenih oštrih oboda Gospodu su čelnici vjere i naroda podrugljivo govorili da krsnu blagovijest spasenja preinači u gordo prihvatanje moći paloga svijeta: „Neka siđe sad s krsta, pa ćemo vjerovati u njega!“ (Mt 27, 42).
U času beznađa su i samrtni ropci raspetih osuđenika prelazili u ruganje živome Bogu, Spasitelju svijeta. Onome koji je iz ljubavi sišao među nas i tamu naših života obasjao vječnom svjetlošću i radošću. Onome koji je tumačeći svog Oca nebeskog u drevnom jevrejskom predanju pokazao očinsko lice Boga svekolikom svijetu. Onome koji nas je svojim stradanjima i slavnim vaskrsenjem učinio čedima životvorne ljubavi Božije. Onome koji je blagodatnu snagu života darovao Crkvi, „stubu i tvrđavi istine“ (1Tim 3, 15) koju ni „vrata pakla neće nadvladati“ (Mt 16, 18). Onome koji nas je ohrabrio da budemo istrajni vjesnici smisla u ovome turobnom dobu. Onome koji će kao krotko Jagnje (Jn 1, 36) prinijeto za naše grijehe biti poslednja Božija riječ na strašnom sudu – hram Jerusalima Novog, obasjanog Božijom slavom (Otk 21, 22-23).
Mi se na golgotsku goru svagda uspinjemo, draga djeco duhovna, jer smo pozvani da svjedočimo živoga Boga u svijetu i tako učestvujemo u spasenju svakog Božjeg stvorenja. Vođeni Duhom Svetim, mi smo prema Svetom Apostolu Pavlu sinovi Božji u kojima sva tvar čezne za oslobođenjem od propadljivosti i za radošću vječnog života (Rim 8, 21). Ovaj osjećaj odgovornosti među nama je danas posebno naglašen zbog sveopšte krize u svijetu i činjenice da se plamen oružanih sukoba na prostorima Ukrajine pridružio onim drugim mjestima na planeti gdje postoji konflikt među državama, narodima. Saosjećamo i sastradavamo sa svim pravoslavnim hrišćanima, braćo i sestre, saosjećamo i sastradavamo sa svim ljudima ovoga sveta gledajući kako se sukobi na ukrajinskom tlu i širom vaseljene još više produbljuju. Veliki Apostol Pavle podsjeća: „(Bog) je stvorio od krvi svaki narod čovječanstva da stanuje po svemu licu zemaljskome” (Dap 17, 26). Dakle, sazdani smo kao jedan i jedinstven ljudski rod, i pozvani smo da jedno budemo. Stoga se Vaskrslom Gospodu molimo da se što prije i bezuslovno uspostavi mir, prestane stradanje, i da se svi izbjegli vrate u svoje domove. Svaki rat, bilo gdje i bilo kada, proizvodi samo gubitnike i poraz je ljudskog dostojanstva, poraz je i sramota svakog čovjeka kao ikone Božje.
I dok se na mnogim mjestima u svijetu vode bespoštedni ratovi, najviše stradanja podnosi običan čovjek. Šta ćemo mi koji smo sabrani danas u Prazniku nad praznicima, ugrejani toplinom domova, reći onima koji su razornom stihijom odvojeni od svojih najbližih i rasuti po tuđini? Kako ćemo zapevjati pashalnu pjesmu kada je među nama toliko gladnih i žednih pravde, toliko neutješnih? Neka nas odgovoru na ova pitanja povede sam Gospod Isus Hristos čije Carstvo nije od ovoga svijeta – jer „kad bi bilo od ovoga sveta carstvo moje“, kako je Spasitelj bio rekao Pilatu, „sluge moje bi se borile da ne budem predan Judejcima; ali carstvo moje nije odavde“ (Jn 18, 36).
Značenje ovih riječi, u vrijeme kada je Judeja takođe bila rasparčavana interesima Rima, Sirije i Persije, Bogočovek Isus nam je pokazao na mnogo načina. Sjetimo se samo isceljenja gadarinskog besomučnika, braćo i sestre, za koga se kaže da je bio posednut legijom demona (Mk 5, 1-20). Prizor neukrotivog čovjeka koji je živeo u grobovima i danonoćno se tukao kamenjem oslikava tragično stanje mnogih pod rimskom vlašću i povezuje sve prošle, sadašnje i buduće žrtve globalnih sukoba koje su bez Hrista, prije ili kasnije, osuđene na samouništenje. Iscjelivši besomučnog čovjeka protjerivanjem legiona neprijatelja u krdo nečistih životinja, Hristos nam je pokazao da mu je prije svega bilo bitno da stradalnika izvede iz groba i pruži mogućnost vječnog života, a tek poslije toga rešavanje spoljašnjih uslova života. To je mogao samo vječni Logos koji se među ljudima nastanio u punoći blagodati i istine (Jn 1, 14). Zato On od smrti izbavljenog čovjeka ostavlja da u istim okolnostima svjedoči učinjenu Božju milost i zato naposletku dobrovoljno napušta predjele u kojima se Bog pokazao moćnijim od svih nečistota koje su pokretale njihove vladare. Carstvo Hristovo, dakle, nije od ovoga svijeta i to je blagovijest spasenja. Carstvo Hristovo nije od ovoga svijeta i tom snagom ustajemo za život vječni. Carstvo Hristovo nije od ovoga svijeta i zato bez razlike činimo svakome od „ovih najmanjih“ u njihovoj potrebi. Carstvo Hristovo nije od ovoga svijeta i zato zagrlimo drugoga kao Gospoda samog, jer ćemo samo tako biti prihvaćeni kao Njegovi.
Budimo okrenuti ljubavi, draga djeco duhovna, jer nas na to upućuje glas samog anđela nad praznim grobom Hristovim: „Što tražite živoga meću mrtvima? Nije ovdje, nego ustade!“ (Lk 24, 5-6). Njegujmo saznanje da je „naše življenje na nebesima“, kako govori Apostol Pavle, „otkuda očekujemo i Spasitelja Gospoda Isusa Hrista“ (Fil 3, 20). Budimo takođe svjesni da nas iskonski metodi obmane strastima i strahovima u zloupotrebi masovnih medija mogu lako učiniti ljudima porobljene svijesti i prigušene savjesti, tuđinima svom nebeskom naznačenju. Čuvajmo se prividne sigurnosti globalnog mravinjaka koji nas želi učiniti bezličnim pritvorenicima samodovoljnosti. Vrijeme provoditi u ubjeđenju da se virtuelnim svijetom nezdravog umišljanja i konzumacijom materijalnih dobara može zadobiti istinsko blagostanje, znači biti osuđen na život bez dostojanstva i slobode. U svijetu koji odbija da bude zakvašen svjetlošću božanske ljubavi, trudovi i žrtve nisu shvaćene na način Hristove Golgote, poput krsta za kojim će po blagovoljenju Božijem doći vaskrsenje, nego kao strašne prepreke ličnom miru i sigurnosti. Neka nas od toga sačuva duboka vjernost krsno-vaskrsnoj sudbini našeg svetosavskog, srpskog naroda, i neka nas ka vječnom smislu vodi naše novozavetno, kosovsko opredjeljenje. Zemaljsko je za malena carstvo, a nebesko uvijek i doveka!
Besmrtna djela samožrtvene ljubavi prema Bogu i otadžbini pokazali su u proteklim mjesecima mnogi naši ljekari, zdravstveni radnici i brojni drugi ljudi koji su se našli na teškim i odgovornim dužnostima. Gledajući na svetitelje Crkve Hristove i ugledajući se na svete pretke, oni su hodili i hode putem hristopodobnih vrlina, putem ljubavi koja sve u sebi sadrži i osmišljava, po kojoj se poznaju učenici Hristovi i narod Božji. „Od ove ljubavi niko nema veće, da ko život svoj položi za prijatelje svoje“ (Jn 15, 13) – tako nam je Gospod Hristos zaveštao put istinskog života i mira, van koga su životne teškoće poput prave arene besmisla.
U vaskršnjoj radosti sa osobitom pastirskom brigom i odgovornošću upućujemo očinske pozdrave i molitve našim sestrama i braći u otadžbini i rasejanju, gdje god da žive pravoslavni Srbi, a posebno onima na Kosovu i Metohiji, našoj duhovnoj i nacionalnoj kolijevci, poručujući im da znamo njihova iskušenja i borbe, ali da će njihova Majka Crkva uvijek biti uz njih kao i do sada. Danas smo duhovno i molitveno sa svima vama na svakome mjestu gdje živite. Neka svaki pravoslavni dom bude obasjan svjetlošću Vaskrsloga Hrista i osenjen snagom radosne pjesme: „Hristos vaskrse iz mrtvih, smrću smrt uništi, i svima koji su u grobovima život darova!“
Srećan vam i Bogom blagosloven ovaj dan u koji smo se rodili za život vječni! Sa ovim željama i molitvama Vaskrslome Gospodu Hristu želimo vam svako istinsko dobro i pozdravljamo vas najradosnijim pozdravom:
Hristos vaskrse — Vaistinu vaskrse!
