Crnu Goru trenutno potresa afera „zakup plaža“, jer su pojedine firme iza kojih stoji arapski kapital ponudile milione eure za godišnji zakup pojedinih plaža…
Piše: Predrag Zečević, ekonomski analitičar
Crna Gora ima 300 kilometara jadranske obale, ali prihodi od zakupa plaža su porazno niski. Rekordna 2023. godina donijela je državi – tačnije Javnom preduzeću za upravljanje morskim dobrom – svega 6,8 miliona eura. Godinama unazad ta cifra je bila još mizernija, svega nekoliko miliona. To je nedopustivo malo ako se uporedimo sa Grčkom, koja sa 15.000 kilometara obale ostvaruje višestruko veće prihode pojedinačno po plaži kroz sistem koncesija.
Gdje curi novac?
Koncesione naknade za plaže u Grčkoj kreću se od 20 do 50 eura po kvadratnom metru godišnje, dok na top destinacijama poput Mikonosa dostižu i 106 €/m². Tako koncesionar za parcelu od 100 kvadrata na Mikonosu državi plaća preko 10.000 eura godišnje. U Crnoj Gori, taj sistem je daleko slabije postavljen, pa smo i dobijali “siću” umjesto ozbiljnih prihoda.
Hrvatska je, recimo, do 2023. imala složen model raspodjele prihoda od plaža – dio novca ostajao je lokalnim samoupravama, dok je veći dio išao državi. Novi zakon omogućava opštinama da same biraju koncesionare i zadrže više novca. U Malti, prihod od zakupa plaža ostaje u nacionalnoj ekonomiji, ali netransparentnost ugovora stvara sumnju u privilegovane dogovore.
Crna Gora mora jasno postaviti pravila igre – da država, a ne privatnici, bude najveći finansijski dobitnik od svojih prirodnih resursa. Prihodi od zakupa plaža moraju se višestruko povećati, a transparentnost ugovora obavezno osigurati. Evropski i svjetski trend je da su tenderi međunarodni, a da se kroz pojedine stavke blago favoriziju lokalni ponuđači.
Milionske ponude i trikovi na tenderima
Primjer plaže “Lučice”, čiji je sezonski zakup procijenjen na minimalnih 44.570 eura, pokazuje koliko je sistem do sada bio potcijenjen. Za ovu plažu stigle su četiri ponude, od kojih je jedna dostigla čak milion eura! Međutim, upućeni tvrde da bi ponuđač mogao odustati jer je takva cijena nerealna za isplativost biznisa. Ako se to desi, dosadašnji zakupci, koji su ponudili najmanje iznose, mogli bi ponovo dobiti gazdovanje nad plažom naredne četiri godine.
Matematika u sistemu bodovanja je tako postavljena da, čak i ako neko ponudi ekstremno visok iznos, po odustajanju se vraćamo na početne, smiješno niske zakupnine. Ovakvi manevri pod sumnjom su da služe za manipulaciju tenderima i zadržavanje istih zakupaca koji plaćaju daleko manje nego što bi realno trebalo.
Šta država mora da uradi?
Povećanje prihoda na 20 miliona eura – Država ne smije pristajati na mrvice. Uz ozbiljnu valorizaciju plaža, prihodi od zakupa ne smiju biti manji od 20 miliona eura godišnje.
Transparentnost i kontrola dronovima – Kao u razvijenim zemljama, država mora koristiti tehnologiju, uključujući dronove, za nadzor poštovanja koncesionih ugovora i zauzeća javnog prostora.
Obaveznih 50% prostora za građane – Plaže su javno dobro. Svaka koncesija mora garantovati da najmanje 50% prostora ostane besplatno dostupno građanima.
Nema prevara sa tenderima – Postojeće manipulacije na tenderima, gdje ponuđači s nerealnim ciframa ruše konkurenciju pa se kasnije povlače, moraju biti sankcionisane. Zakoni moraju jasno propisati ozbiljne kazne za takve pokušaje.
Ugovori moraju biti javni – Svaka koncesija treba biti transparentna, sa jasno definisanim obavezama zakupaca. Država mora imati tačne podatke koliko ko plaća i koliko zarađuje.
Postojeći tender gdje su stigle kontroverzno velike ponude teško može biti poništen zbog tužbi prema domaćim i međunarodnim sudovima.
Što dalje
Crna Gora više ne smije dozvoliti da njene plaže budu zakupljene za sitan novac dok država i građani trpe štetu. Vrijeme je za ozbiljnu reformu sistema upravljanja obalom – ako želimo da more i plaže budu naš nacionalni resurs, a ne nečiji privilegovani biznis.
Izvor: Biznis CG
