Piše: Predrag Zečević, ekonomski analitičar
Dosta je više lažnog patriotizma i jalovih parola dok nam najvrijedniji prostori propadaju! Ulcinj, sa budžetom od svega 16 miliona eura, godišnje preživljava zahvaljujući 2,5 miliona eura iz Egalizacionog fonda, iako ima potencijale koji daleko nadmašuju mnoge gradove u regionu.
Za poređenje – Bijelo Polje, koje nema ni stoti dio turističkih resursa Ulcinja, raspolaže sa 25 miliona eura. Da li je to normalno?
Dok mi raspravljamo o „netransparentnosti“ i „strateškim dokumentima“, Velika plaža je svakim danom sve manje resurs, a sve više problem. Prije samo sedam godina, Ulcinj je imao 4.700 nelegalnih objekata – danas ih je vjerovatno i više. Teritorija je zatrpana betonom, bez kontrole, bez plana, bez ikakve koristi za državu i građane.
Zato je krajnje vrijeme da se pogledamo u ogledalo i priznamo – bez velikih, ozbiljnih investitora nema ni Ulcinja, ni razvoja. I tu dolazimo do Mohameda Alabara i „Eagle Hills-a“ – jedne od najznačajnijih investicionih šansi u istoriji Crne Gore. Riječ je o viziji vrijednoj 30 milijardi eura – zeleni, luksuzni grad na Mediteranu, sa supermodernim aerodromom, bolnicom i infrastrukturom, koji ne briše identitet Ulcinja, već ga podiže na svjetski nivo.
Ko danas kaže „ne“ toj šansi, zapravo glasa za nastavak siromaštva, urušavanja prostora i kriminalne divlje gradnje. Protestima, koliko god ih ja uvijek podržavam i koliko god bili i pravu, se ne brani javni interes, već status kvo u kojem lokalna zajednica ima nula eura benefita od najvrijednijeg turističkog resursa koji posjeduje.
Naravno da svaki projekat mora biti praćen kontrolom, planovima i dijalogom – ali ako budemo vječno čekali „idealan trenutak“, Ulcinj će izgubiti i posljednju šansu za spas. Ovo nije rasprodaja. Ovo je oporavak. Alabar nije prijetnja – on je partner kakvog nemamo i nećemo imati svaki dan.
Ulcinj je na prekretnici: ili ćemo imati mediteranski mini Dubai, ili ćemo nastaviti da tonemo u bespravlje i siromaštvo. Ja biram razvoj. Ja biram Alabara.
Izvor: Biznis CG
