Najnoviji događaji u Skupštini Crne Gore u vezi sa glasanjem o sporazumu između Vlade Crne Gore i Ujedinjenih Arapskih Emirata o saradnji u turizmu i razvoju nekretnina još jednom su ogolili duboku krizu unutar Demokratske partije socijalista.
Bivša vladajuća partija, koja je decenijama oblikovala politički pejzaž Crne Gore, danas se pokazuje kao politički entitet bez ideološke koherentnosti, bez jasnog pravca djelovanja, i – što je najopasnije za svaku ozbiljnu političku organizaciju – bez minimuma političke hrabrosti.
Bježanje umjesto stavova
U trenutku kada se odlučivalo o strateškom dokumentu koji se tiče budućnosti crnogorske obale i odnosa sa jednim od najznačajnijih ekonomskih partnera iz Zaliva, poslanici DPS-a su – umjesto da glasaju za, protiv ili makar budu uzdržani – odlučili da napuste skupštinsku salu. Njihovo bježanje od odgovornosti ne može se opravdati nikakvim taktičkim manevrom. Naprotiv, to je čin političke nemoći i neodlučnosti, koji jasno pokazuje da unutar DPS-a više ne postoji konsenzus, niti jasna linija političkog ponašanja.
Milo Đukanović i dalje iz sjenke
Iako formalno nije više ni na čelu stranke, uticaj Mila Đukanovića se očigledno i dalje presudno osjeća. Iako je šef poslaničkog kluba Danijel Živković prethodno jasno najavio da će DPS biti protiv sporazuma, ponašanje kluba na dan glasanja govori suprotno – i ukazuje na to da je odluka o pasivnosti donesena mimo demokratskog konsenzusa u stranci, a moguće i pod direktnim ili indirektnim pritiskom bivšeg lidera. DPS kao da nije u stanju da raskine sa politikom centralizovane moći i vođenja „iz sjenke“, što je u direktnoj suprotnosti sa očekivanjima biračkog tijela i demokratskim standardima kojima teže savremene političke partije.
Jedini glas razuma – Nikola Janović
Paradoksalno, jedini poslanik DPS-a koji je imao hrabrosti da ostane u sali i da se jasno izjasni bio je Nikola Janović, koji je glasao protiv. Njegov potez, iako politički usamljen, pokazuje da u stranci ipak postoji potencijal za drugačiji pristup – onaj koji se temelji na ličnoj i političkoj odgovornosti, a ne slijepom slijeđenju partijskih naređenja.
Stranka bez identiteta
Ovakvo ponašanje DPS-a neodoljivo podsjeća na partiju koja ne zna gdje ide, niti šta zastupa. Nekada je DPS pokušavao da se profilira kao stranka centra, proevropske orijentacije, reformi i modernizacije. Danas je to organizacija koja ne uspijeva da artikuliše sopstveni stav ni po pitanju od nacionalnog interesa, i koja bira političko nepostojanje umjesto suprotstavljanja. Za birače to nije samo razočaranje – to je jasan signal da DPS više ne nudi stvarnu alternativu.
Demokratska partija socijalista, ako želi da preživi kao relevantan politički subjekt u Crnoj Gori, mora hitno da redefiniše svoju unutrašnju strukturu, odnose moći, i politički identitet. U suprotnom, bježanje iz sale postaće njihova trajna metafora – metafora bježanja od odgovornosti, principa i birača.
Izvor: Borba.me
