6

O književnosti, čitalačkoj pismenosti i odgovornosti društva u Crnoj Gori

Podaci PISA 2022 pokazuju dublji problem: više od polovine petnaestogodišnjaka u Crnoj Gori ne dostiže minimalni nivo funkcionalne čitalačke pismenosti. Razgovor zato počinjemo pitanjem odgovornosti škole, porodice, kulturnih institucija, medija, knjižara i izdavača, a tek potom navika mladih.

Činjenice od kojih razgovor mora početi

PISA 2022 – čitanje	Crna Gora	EU-27
Prosječan rezultat	405 poena	oko 475 poena
Ispod minimalnog nivoa 2	53%	26,2%
Dostiglo najmanje nivo 2	47%	73,8%
Najviši nivoi 5-6	1%	6,5%

Napomena: nivo 2 je minimalni prag funkcionalne čitalačke pismenosti u PISA istraživanju; nije oznaka vrhunske ili potpuno razvijene kompetencije.

Odrasli: regionalno upozorenje i crnogorska praznina

PIAAC – odrasli 16-65	Crna Gora	Hrvatska	Slovenija
Godina mjerenja	nema rezultata	2022-2023	2014-2015
Nivo 1 ili ispod	nema podatka	28%	oko 25%
Najviši nivoi 4-5	nema podatka	8%	oko 6%

Hrvatski i slovenački rezultati nijesu iz istog ciklusa i ne predstavljaju potpuno istovremeno poređenje. Njihova vrijednost je u regionalnom upozorenju. Crnogorski procenat se ne smije procjenjivati prostim prenošenjem rezultata susjednih država.

– Zašto razgovor o književnosti i mladima počinjete statistikom, a ne ličnim utiskom?

Zato što je utisak da mladi ‘ne vole knjige’ postao zgodan izgovor za odrasle. PISA 2022 pokazuje da 53 % petnaestogodišnjaka u Crnoj Gori ne dostiže ni minimalni nivo funkcionalne čitalačke pismenosti. Prosjek Evropske unije je 26,2 %. Dakle, kod nas je udio učenika ispod osnovnog praga približno dvostruko veći.

To ne znači da 53 % djece ne zna da pročita rečenicu. Znači da često ne mogu pouzdano da odrede glavnu ideju teksta, povežu informacije, izvedu zaključak ili procijene svrhu i vjerodostojnost sadržaja. Ako od te činjenice ne počnemo, razgovor o književnosti ostaje ukrasan i nepošten.

– A šta znamo o čitalačkoj kompetenciji odraslih u Crnoj Gori?

Najpošteniji odgovor je: ne znamo dovoljno. Crna Gora nema objavljene rezultate PIAAC istraživanja, kojim OECD neposredno mjeri čitalačku i numeričku pismenost i sposobnost rješavanja problema kod odraslih od 16 do 65 godina. Popis nam može reći koliko je ljudi formalno nepismeno i kakvu školu imaju završenu, ali ne i da li razumiju ugovor, konkurs, zdravstveno uputstvo, složen novinski tekst ili informacije iz više izvora.

Crna Gora je u Strategiji obrazovanja odraslih 2015–2025. navela pripremne aktivnosti za sprovođenje PIAAC istraživanja. Ipak, ni više od deset godina kasnije nema objavljene nacionalne rezultate. Neću tvrditi da je država PIAAC formalno ‘odbijala’, jer za takvu tvrdnju nemamo dokaz. Ali možemo reći nešto dovoljno ozbiljno: država više od jedne decenije nije obezbijedila da saznamo koliki dio odraslog stanovništva ima teškoće sa funkcionalnim čitanjem.

Porazno nije samo ono što bi mjerenje možda pokazalo. Porazno je i to što sliku nemamo. Sistem koji ne mjeri problem može godinama da se ponaša kao da problem ne postoji.

– Šta nam u tom slučaju govore rezultati Hrvatske i Slovenije?

Oni su regionalno upozorenje, ne zamjena za crnogorske podatke. U Hrvatskoj je PIAAC 2022–2023. pokazao da 28 % odraslih ima nisku čitalačku kompetenciju, odnosno nalazi se na nivou 1 ili ispod njega. Samo 8 % dostiže najviše nivoe 4 i 5. U Sloveniji je u mjerenju 2014–2015. oko četvrtine odraslih bilo na nivou 1 ili ispod, dok je najviše nivoe dostizalo približno 6 %.

To znači da čak i u dvije susjedne članice Evropske unije, sa razvijenijom obrazovnom infrastrukturom, približno svaki četvrti odrasli može imati ozbiljne teškoće sa složenijim pisanim informacijama. Bilo bi neodgovorno pretpostaviti da je Crna Gora automatski bolja, naročito kada PISA 2022 pokazuje da 53 % naših petnaestogodišnjaka ne dostiže minimalni prag čitalačke pismenosti. Ali jednako bi bilo neodgovorno iz toga izmisliti crnogorski procenat odraslih. Potrebno nam je mjerenje.

– Možemo li PISA rezultat djece povezati sa budućom pismenošću odraslih?

Možemo govoriti o ozbiljnom riziku, ali ne i o istom procentu. Današnji petnaestogodišnjaci postaće odrasli, a čitalačke teškoće ne nestaju automatski sa godinama ili dobijanjem diplome. Vještine se mogu razviti, ali se mogu i dodatno izgubiti ako ih osoba ne koristi na poslu i u svakodnevnom životu.

Zato PISA i PIAAC pripadaju istoj priči: PISA pokazuje sa kakvim kompetencijama mladi izlaze iz obaveznog obrazovanja, a PIAAC bi pokazao šta se sa tim kompetencijama događa kasnije. Crna Gora trenutno vidi prvi dio problema, a drugi ostavlja u mraku.

– Da li je onda tačno da mladi u Crnoj Gori ne čitaju?

To je previše laka i često netačna rečenica. Mladi svakodnevno čitaju poruke, objave, komentare, titlove i različite digitalne sadržaje. Pravo pitanje nije da li gledaju slova, nego da li mogu dugo da ostanu uz tekst, razumiju njegovu cjelinu, razlikuju argument od manipulacije i o pročitanom samostalno misle.

Problem nije samo odsustvo knjige. Problem je fragmentisano čitanje bez dubine. Književnost tu nije luksuz: ona vježba pažnju, empatiju, jezik, pamćenje i sposobnost da ostanemo uz složenu misao koja se ne može svesti na naslov ili kratki video.

– Ko je odgovoran za ovakav rezultat?

Odgovornost je zajednička, ali nije jednaka. Najmanje je pošteno krivicu prebaciti na djecu. Dijete ne stvara nastavni program, ne bira školsku biblioteku, ne uređuje medije i ne određuje kulturni budžet. Odrasli su napravili okruženje u kojem od djece zahtijevamo da čitaju, a istovremeno im pokazujemo da je knjiga društveno nevažna.

Odgovorni su obrazovna politika, način nastave, slabo opremljene i nedovoljno aktivne biblioteke, porodica, mediji, kulturne institucije, knjižare i mi izdavači. Ko god zarađuje simbolički ili stvarni kapital od knjige ima obavezu da učestvuje u stvaranju čitalaca.

– Šta škola radi pogrešno?

Prečesto provjerava da li je učenik zapamtio podatke o djelu, umjesto da li je razumio tekst, postavio pitanje, prepoznao perspektivu i odbranio vlastito tumačenje. Kada se književnost svede na biografiju pisca, književni rod, stilske figure i unaprijed propisanu poruku, učenik uči kako da reprodukuje odgovor, ne kako da čita.

PISA ne ispituje koliko naslova učenik zna, nego šta umije da uradi sa tekstom u stvarnoj situaciji. Naš rezultat pokazuje da postoji raskorak između ocjene iz jezika i sposobnosti stvarnog razumijevanja pročitanog.

– Da li je problem u lektiri?

Dijelom jeste, ali bi zamjena nekoliko naslova bila kozmetička mjera. Nije dovoljno u program ubaciti savremeniju knjigu ako je nastavnik obrađuje istim metodom: prepričavanje, traženje jedne ‘tačne’ poruke i kažnjavanje drugačijeg čitanja.

Lektira mora imati jezgro zajedničkih važnih djela, ali i prostor za izbor, savremenu književnost, domaće autore, žanrovsku raznovrsnost i razgovor. Učenik mora makar povremeno imati pravo da izabere šta će čitati i obavezu da objasni svoj izbor. Sloboda bez razgovora je slučajnost; obavezna lista bez izbora je administracija.

– Koliko je važan podatak da su dječaci znatno slabiji čitaoci?

Presudan je. Ispod nivoa 2 nalazi se 61 odsto dječaka i 44 odsto djevojčica. Djevojčice su u prosjeku bolje za 36 PISA poena. Ako isti program i isti način rada očigledno ne dopiru do velikog dijela dječaka, nije ozbiljno nastaviti isto i govoriti da oni jednostavno nisu zainteresovani.

Potrebni su raznovrsniji tekstovi, uključujući publicistiku, biografije, strip, naučnu fantastiku, avanturističku i dokumentarnu prozu, ali i više razgovora o tome zašto čitamo. Cilj nije podjela na ‘muške’ i ‘ženske’ knjige, nego više ulaza u čitanje.

– Da li telefoni i društvene mreže uništavaju čitanje?

Mogu da oslabe koncentraciju, ali telefon je previše zgodan krivac. Tehnologija nije sama napravila naš obrazovni i kulturni problem. Ako je knjiga u školi predstavljena kao kazna, u biblioteci nevidljiva, u medijima marginalna, a u porodici odsutna, ne možemo očekivati da je dijete samo izabere umjesto sadržaja napravljenog da mu stalno vraća pažnju.

Zabrana ekrana sama po sebi ne stvara čitaoca. Čitaoca stvaraju dostupna knjiga, vrijeme, primjer odraslih, razgovor bez ispitivanja i iskustvo da se u tekstu nalazi nešto što se njega zaista tiče.

– Kakvo je mjesto malog nezavisnog izdavača u toj slici?

Mali izdavač ne može popraviti obrazovni sistem, ali može odbiti da proizvodi knjige kao mrtve predmete. Ouroboros je mlada izdavačka kuća i upravo zato nema luksuz ravnodušnosti. Naš posao nije završen kada knjiga izađe iz štampe. Moramo pronaći njenog čitaoca, objasniti zašto postoji, dovesti autora u razgovor sa publikom i graditi malu, ali stvarnu zajednicu oko knjige.

Istovremeno, neću romantizovati nezavisno izdavaštvo. Entuzijazam nije poslovni model, a samoodricanje nije kulturna politika. Mala kuća može pokrenuti praksu, ali ne može sama zamijeniti škole, biblioteke, knjižare, medije i državu.

– Često govorite da knjižare sve češće funkcionišu kao trgovine. Je li to prestroga ocjena?

To je ocjena iz iskustva, ne rezultat nacionalnog istraživanja, i tako je treba predstaviti. Ali iskustvo nezavisnog izdavača je dovoljno ponovljivo da ga ne treba prećutati: pristup policama zavisi od procijenjene brzine prodaje, plaćene vidljivosti i već izgrađenog imena. Poezija, prvi naslovi i domaći autori lako ostaju izvan sistema.

Knjižara mora poslovati održivo, ali ako potpuno odustane od izbora, preporuke i kulturnog posredovanja, ona prestaje da bude knjižara u punom smislu. Postaje prodajno mjesto na kojem knjiga dijeli prostor sa robom koja se brže obrće.

– Da li digitalizacija može riješiti problem dostupnosti knjige?

Može pomoći distribuciji i vidljivosti, posebno malim izdavačima i čitaocima izvan većih gradova. Ali digitalni format ne stvara automatski čitalačku kompetenciju. U društvu sa slabom kulturom čitanja, digitalizacija lako samo premjesti problem sa papira na ekran.

Društvene mreže jesu važne jer omogućavaju direktan kontakt sa čitaocima, ali broj pregleda nije isto što i broj pročitanih knjiga. Vidljivost je sredstvo; čitanje ostaje spor, zahtjevan i ličan čin.

– Gdje je u svemu tome vještačka inteligencija?

AI nije glavni uzrok slabljenja čitanja u Crnoj Gori. Književnost je bila marginalizovana mnogo prije njega. AI može pomoći maloj kući u administraciji, obradi podataka, tehničkoj pripremi i komunikaciji, ali ne smije biti izgovor za ukidanje uredničkog suda, autorskog glasa i odgovornosti.

Za izdavaštvo su ključna pitanja autorskog prava, dozvole, transparentnosti i naknade. Tehnološka neminovnost ne ukida etiku. AI je alat; obezvređivanje knjige je društveni izbor.

– Šta bi Crna Gora morala uraditi ako zaista želi da promijeni stanje?

Prvo, prestati da glumi da je problem samo u motivaciji učenika. Potrebno je redovno mjeriti čitalačku kompetenciju, ne samo ocjene i broj pročitanih lektira. Drugo, nastavnike treba kontinuirano osposobljavati za nastavu dubokog i kritičkog čitanja. Treće, školske i lokalne biblioteke moraju imati budžete za savremene naslove i obavezu aktivnog rada sa djecom.

Potrebni su programi čitanja iz uživanja, izbor unutar lektire, susreti sa živim autorima, klubovi čitalaca, podrška domaćoj književnosti za djecu i mlade, dostupnost knjige i javno praćenje rezultata. Jednokratna manifestacija i fotografija sa knjigom nijesu čitalačka politika.

– Šta roditelj može učiniti bez velikog novca i posebnog znanja?

Najviše može učiniti tako što čitanje neće pretvoriti u kontrolu. Neka u kući postoji makar nekoliko knjiga, neka dijete vidi odraslu osobu koja čita, neka zajedno odu u biblioteku i neka razgovor počne pitanjem ‘šta ti je bilo zanimljivo ili čudno’, a ne provjerom sadržaja.

Petnaest ili dvadeset mirnih minuta čitanja, bez telefona i bez ocjene, vrijedi više od povremenog moralnog predavanja o tome kako djeca danas ništa ne čitaju.

– Jeste li, uprkos svemu, optimista?

Jesam, ali ne iz sentimentalnosti. Mladi reaguju kada im ponudimo dobru knjigu bez patronizovanja, kada ih saslušamo i kada im priznamo pravo na sopstveni ukus.

Ouroboros želi da bude jedna od kuća koje tu podršku grade knjigu po knjigu i razgovor po razgovor. Ali krajnje pitanje ostaje političko i društveno: da li Crna Gora želi književnost kao živu praksu ili joj je dovoljna kao deklarativna vrijednost za svečane govore?

Kratka završna poruka

Mladi nijesu izgubili knjigu sami. Prije nego što ih optužimo da ne čitaju, moramo pogledati koliko smo ih naučili da razumiju tekst i koliko smo im pokazali da čitanje ima mjesto u stvarnom životu. PISA rezultat nije presuda djeci. To je ocjena sistema odraslih.

Izvori podataka i napomene

OECD, PISA 2022 Results – Country Note: Montenegro (objavljeno 5. decembra 2023). https://www.oecd.org/en/publications/pisa-2022-results-volume-i-and-ii-country-notes_ed6fbcc5-en/montenegro_84d80839-en.html

European Commission, PISA 2022 and the EU: three thought-provoking trends (2024). https://school-education.ec.europa.eu/en/discover/expert-views/pisa-2022-and-eu-three-thought-provoking-trends

Eurostat, Low-achieving 15-year-olds in reading, mathematics or science – metodološke napomene, ažurirano 19. marta 2025. https://ec.europa.eu/eurostat/cache/metadata/en/educ_outc_pisa_esms.htm

OECD, Survey of Adult Skills (PIAAC) – Participation. Srbija i Crna Gora nemaju objavljene PIAAC rezultate za odrasle; PISA podaci o petnaestogodišnjacima ne smiju se predstavljati kao mjerenje odrasle populacije. https://www.oecd.org/en/about/programmes/piaac.html

OECD, Survey of Adult Skills 2023 – Croatia: 28% odraslih na nivou 1 ili ispod i 8% na nivoima 4-5. https://www.oecd.org/en/publications/survey-of-adults-skills-2023-country-notes_ab4f6b8c-en/croatia_54711e68-en.html

OECD, Slovenia – Adult Skills, PIAAC 2015: oko 25% odraslih na najnižim nivoima čitalačke pismenosti. https://gpseducation.oecd.org/CountryProfile?primaryCountry=SVN&topic=AS&treshold=5

Vlada Crne Gore, Strategija obrazovanja odraslih 2015-2025: među planiranim novinama navodi pripremne aktivnosti za sprovođenje PIAAC istraživanja. https://wapi.gov.me/download/10be3e15-8757-45b1-8566-ab2eb3668e8e?version=1.0

Napomena uredniku: tvrdnje o iskustvu knjižarske distribucije, institucionalnoj podršci i radu nezavisnog izdavača predstavljene su kao iskustveni sud sagovornice, a ne kao statistički utvrđene činjenice.

V. Š. /Press