Sadržaj
Nametanje obaveznog minimalca od 1.000 € do 1.400 € u sektoru koji angažuje tri četvrtine radne snage predstavlja direktan udar na održivost ovih preduzeća. Kako poslodavci u trgovini i uslugama neće moći iz realne produktivnosti da pokriju ovaj skok troškova, jedini izlaz biće drastično poskupljenje robe i usluga ili gašenje radnih mjesta.
Najava programa EURO MODEL, usmjerena ka lokalnim i državnim izborima 2027. godine, ne predstavlja ništa drugo do primjer izborne ekonomije i političkog inženjeringa. Iako na papiru djeluje kao vizionarski ekonomski skok, analiza otkriva da je riječ o izuzetno rizičnom, populističkom i makroekonomski neodrživom eksperimentu čiji je jedini stvarni cilj kupovina izborne volje građana pred ključni izborni ciklus.
Udar na najranjivije i sektor sa najnižim platama
Zvanični podaci MONSTAT-a za drugi kvartal 2026. godine otkrivaju potpunu neodrživost ovog modela u praksi. Od ukupno 287.100 zaposlenih u Crnoj Gori, gotovo 76 odsto (oko 217.900 zaposlenih) radi u sektoru usluga, pri čemu je ubjedljivo najveći pojedinačni poslodavac trgovina sa 54.600 radnika. Upravo su u uslužnom sektoru i trgovini plate tradicionalno znatno ispod državnog prosjeka, a marže poslodavaca izuzetno osjetljive na svaki skok rashoda.
Nametanje obaveznog minimalca od 1.000 € do 1.400 € u sektoru koji angažuje tri četvrtine radne snage predstavlja direktan udar na održivost ovih preduzeća. Kako poslodavci u trgovini i uslugama neće moći iz realne produktivnosti da pokriju ovaj skok troškova, jedini izlaz biće drastično poskupljenje robe i usluga ili gašenje radnih mjesta.
Opasnost od masovnih otpuštanja
MONSTAT-ovi podaci pokazuju i izraženu nestabilnost zaposlenja: od 227.300 radnika koji rade kod poslodavca, čak 51.200 (22,5 odsto) radi na određeno vrijeme (privremeni poslovi, ugovori sa ograničenim trajanjem ili do završetka zadatka). Radnici na privremenim ugovorima čine najranjiviju kategoriju. U trenutku kada stupe na snagu drastično veće minimalne bruto osnovice, poslodavci u uslužnom sektoru neće obnavljati ove ugovore. Umjesto obećane “evropske plate”, preko 50 hiljada radnika na određeno rizikuje direktan gubitak posla ili guranje u sivu zonu i rad na crno, čime se stvara armija socijalno ugroženih građana.
Iluzija o poreskom rasterećenju
Tvrdnja da će radnik od svakog eura koji poslodavac izdvoji zadržati od 92 do 97 centi (gdje za isti ukupni trošak od 1.980 € neto plata skače sa 1.600 € na 1.870 €) predstavlja opasnu fiskalnu iluziju i demontažu javnih finansija. Smanjenje poreskog opterećena na rad do te mjere da državi ostaje svega 3 do 8 centi po euru znači masovno pražnjenje budžetskih fondova (Fond PIO, zdravstvo, socijalna zaštita). Vlada svjesno odustaje od direktnih poreza na rad i prebacuje finansiranje države isključivo na posredne poreze (PDV i akcize).
Tvrdnja da poslodavci iz reforme izlaze kao pobjednici je matematička varka. Iako je opterećenje na iznos iznad minimalca smanjeno, obavezni skok minimalnih osnovica (na 1.000 €, 1.250 € i 1.400 €) drastično podiže ukupan fiksni trošak rada za većinu zaposlenih u realnom sektoru. Dobiti 270 € više u neto iznosu za isti ukupni trošak poslodavca ne dolazi iz novostvorene vrijednosti ili rasta privrede, već iz odluke države da se odrekne sopstvenih prihoda. Pitanje je dana kada će tako nastali budžetski minusi morati da se nadoknade uvođenjem novih nameta, povećanjem PDV-a ili novim zaduživanjem.
antena.m
