Zečević naglašava da „Euro model“ ima i ekonomsku i snažnu bihevioralnu komponentu.
„Kada povećate minimalne zarade, direktno povećavate raspoloživi dohodak velikog broja ljudi, posebno onih koji gotovo sav novac troše u Crnoj Gori. Taj novac se brzo vraća u ekonomiju kroz veću potrošnju, veći promet i, posredno, veće prihode države od PDV-a i drugih poreza. Ali postoji i drugi, možda jednako važan efekat: ljudima se šalje poruka da se rad isplati i da mogu očekivati rast životnog standarda. U bihevioralnoj ekonomiji očekivanja nijesu sporedna stvar – ona utiču na to koliko građani troše, koliko privreda investira i da li ljudi svoju budućnost vide u Crnoj Gori ili van nje“, ističe Zečević.
Povećanje obračunske vrijednosti koeficijenta sa 90 na 100 eura je, ocjenjuje Zečević, drugi važan mehanizam rasta zarada i istovremeno odgovor na zahtjeve sindikata.
Matematički, riječ je o povećanju obračunske osnovice za oko 11,1 odsto. Koliko će to tačno značiti u neto iznosu za svakog zaposlenog zavisiće od njegovog koeficijenta, poreskog tretmana, kolektivnog ugovora i konačnih zakonskih rješenja.
„Zbog toga ova dva modela ne treba posmatrati kao konkurentska, već kao komplementarna. Euro model podiže minimalne zarade i značajno mijenja poresko opterećenje rada, odnosno približava neto zaradu bruto zaradi, dok povećanje obračunske vrijednosti koeficijenta djeluje kroz samu formulu obračuna plate. Kod zaposlenih koji su već iznad novog minimalca, efekti dva modela će da se saberu i donesu dodatni rast zarada, naročito kod zaposlenih u državnom sektoru. Kod onih čija bi plata i nakon povećanja koeficijenta ostala ispod novog minimalca, dio efekta će se preklopiti, jer minimalna zarada postaje donja granica“, objašnjava Zečević.
Benefiti mogu biti veoma značajni: veći raspoloživi dohodak, manja nejednakost, jača domaća potrošnja, više formalnog zapošljavanja i veći motiv da radna snaga ostane u zemlji. Ako se realizuju najavljeni efekti, prosječna neto zarada mogla bi se približiti nivou od oko 1.500 eura, što bi predstavljalo ozbiljan pomak za životni standard.
Pozitivan efekat, kaže Zečević, mogu imati i javne finansije, kroz veću potrošnju, širu poresku bazu i bolju naplatu prihoda. Ali tu postoji važan uslov: rast prihoda države mora da prati rast rashoda.
„Naravno, rizici postoje i ne treba ih potcjenjivati. Prvi je inflacija. Dio privrede će pokušati da veće troškove rada prebaci na građane kroz više cijene i zato država mora veoma pažljivo pratiti tržište. Drugi rizik je položaj malih i srednjih preduzeća, posebno u djelatnostima sa niskim maržama. Njihove realne troškove treba detaljno analizirati i, tamo gdje postoji opravdan razlog, razmotriti modele pomoći kako povećanje zarada ne bi ugrozilo njihovu konkurentnost. Posebnu pažnju treba obratiti i na masu zarada u javnom sektoru. Održivost cijelog modela zavisiće od toga da rast plata prati rast produktivnosti, suzbijanje sive ekonomije, kontrola inflacije i novi investicioni ciklus. Meni je sa stanovišta bihevioralne ekonomije posebno zanimljivo to što se ovdje prvo pokušavaju promijeniti očekivanja građana i privrede, a zatim poreskim i institucionalnim mjerama pokrenuti novi ekonomski ciklus“, ističe analitičar.
U tom smislu, smatra on, može se napraviti istorijska paralela sa reformskim pristupom Ante Markovića.
„Naravno, riječ je o potpuno drugačijem vremenu i ekonomskim okolnostima, ali je logika slična: snažnim reformama pokušava se prekinuti stari ekonomski obrazac, podići povjerenje i stvoriti nova očekivanja kod građana i privrede“, zaključuje Zečević.
Izvor: RTCG
