Mada je u naslovima rečeno sve, pojašnjenje Pejovića bilo je sljedeće:
„Današnji sinhronizovani napadi SNS-a i DPS-a dokazuju neraskidivu vezu Đukanovića i Vučića. Ove dvije navodno zavađene strukture imaju paničnu potrebu da se zajedno štite i održavaju, dok pred očima javnosti pokušavaju da zamagle istoriju zajedničkog djelovanja…
Danas su SNS i DPS, kao simboli prevaziđenih politika, odlučili da igraju ono što najbolje znaju i umiju. Nabacuju jedni drugima političke voleje. Dok nas Vučićevi megafoni nazivaju „milogorcima“ i tako navodno od nas brane srpstvo, istovremeno Đukanovićevi propagandni punktovi tvrde da radimo za Vučića, sa ciljem da se identifikuju kao zastupnici odbrane države i crnogorskog identiteta. Dok javno Đukanović i Vučić pokušavaju da diktiraju teme i izazivaju tenzije, u praksi i u svakoj prilici sprovode ono što su vjerovatno dogovorili daleko od očiju javnosti.“
Prizvuk državne ideologije protiv malignih igrača
Ovaj stav Borisa Pejovića, koji je ujedno i potpredsjednik Skupštine Crne Gore, ima prizvuk državne ideologije, gdje su dva maligna politička igrača — Vučić i Đukanović — označeni kao saveznici u zajedničkom poslu: da Crnu Goru vrate u nekadašnje stanje, spoja države i organizovanog kriminala.
Ali, hajdemo na hronologiju koja navodi na takav zaključak, gdje je Boris Pejović naveo sljedeće:
„Interesantno je da su čvrsti partijski odnosi SNS-a i DPS-a uspostavljeni nakon što je Đukanović 2009. priznao Kosovo, a prethodno sa dijelom opozicije usvojio Ustav po kome srpski jezik nije službeni…
– Ne samo da Aleksandru Vučiću to nije smetalo da unapređuje odnose sa DPS-om, već je, nakon svega, u predizbornoj 2015. godini poslao istaknutog funkcionera Nikolu Selakovića na partijski kongres DPS-a da lično Đukanoviću prenese pozdrave, uz konstatacije da se od DPS-a ima šta naučiti, te da im SNS želi da još dugo godina ostanu na vlasti.
– Nije bilo nikakvih tenzija u odnosima Đukanovića i Vučića zbog zastave, priznatog Kosova ili službenog jezika, jer su očigledno imali neki drugi zajednički jezik.
– Zato je Vučić, kada je rezultatski bilo gusto na izborima 2016. godine, svojim izjavama potrčao da pomogne kolegi Đukanoviću pričom o državnom udaru, na koju su se kasnije pozivali i brojni funkcioneri DPS-a.
– To je bilo vrijeme kada je DPS imao veliku medijsku pomoć od Informera i informativnog programa „Minut-dva“, koji su sprovodili najbrutalniju kampanju protiv oponenata tadašnjeg Đukanovićevog režima, pogotovo protiv izvršne direktorice MANS-a Vanje Ćalović.
– Nije bilo ni recipročnih mjera 2018. godine na odluku Crne Gore da zabrani ulazak Matiji Bećkoviću, Čedomiru Antiću i Vladu Georgievu…“
Potom se Pejović osvrnuo i na formiranje Vlade Dritana Abazovića 28. aprila 2022. godine, gdje je rekao:
„Nakon smjene vlasti u Crnoj Gori i narušenih relacija, zvanični odnosi sa Srbijom nakratko su ponovo unaprijeđeni kada je glasovima DPS-a formirana manjinska 43. vlada, što potvrđuje da je za dobre odnose Srbije i Crne Gore, dok je Vučić na vlasti u Srbiji, neophodno i da DPS bude na vlasti u Crnoj Gori ili da je kontroliše.“
I završio je hronologiju ovako:
„A da je DPS i nakon svih navodnih političkih bitaka mogao da računa na SNS, najbolji pokazatelj je 2023. godina i zajednička diskvalifikacija Milojka Spajića iz predsjedničke trke, što je i po izvještajima međunarodnih organizacija urađeno na nezakonit i neosnovan način.“
Vučićeve i Đukanovićeve igre bez granica
Hronologija koja je navedena sasvim je dovoljna da se izvede čvrst zaključak o savezništvu DPS-a i Srpske napredne stranke, koje nikada nije prestajalo, sa važnim momentom: da pred očima javnosti pokušavaju da zamagle istoriju zajedničkog djelovanja, kakoje to ocijenio Pejović. .
Da bi ova hronologija bila kompletirana, moraju joj se dodati još dva datuma.
Prvi je sastanak u pariskom hotelu „Ric“ 2008. godine, gdje su se, prema tvrdnjama Vojislava Šešelja i Ratka Kneževića, sastali Aleksandar Vučić, Tomislav Nikolić, Milo Đukanović, Stanko Subotić, francuski obavještajac Arno Danžan, a prema nekim tvrdnjama i Milomir Marić. Pretpostavlja se da je tu dogovoreno stvaranje Srpske napredne stranke i dolazak Vučića na vlast.
Drugi važan datum je 25. oktobar 2018. godine, kada je u emisiji „Upitnik“ na RTS-u Ivica Dačić rekao da smatra kako bi srpske partije u Crnoj Gori trebalo da naprave dogovor sa Đukanovićem i učestvuju u vlasti, uz argumentaciju da bi Srbi dobili veće učešće u institucijama. Dačić je tada bio visoki državni funkcioner — prvi potpredsjednik Vlade i ministar spoljnih poslova Republike Srbije.
Cilj je bio očit: uništenje bilo kakve opozicije i osiguranje najtvrđe moguće vlasti Mila Đukanovića.
Beograd je te 2018. tražio da srpske partije uđu u vlast sa DPS-om, a sada od njih traži da izađu iz koalicije sa PES-om, Demokratama i drugim partijama parlamentarne većine. Čudno? Ne, ništa nije čudno ako znamo da vlast u Beogradu otvoreno radi na tome da se DPS ponovo nađe u orbiti vlasti u Crnoj Gori.
Ko sa đavolima tikve sadi, o glavu mu se razbijaju
Ozbiljna optužba potpredsjednika Skupštine Crne Gore o neraskidivoj vezi Vučića i Đukanovića, koja je potkrijepljena hronologijom djelovanja njihovog savezništva i koja je očita i danas, predstavlja stajnu tačku sa koje se mogu planirati dalji politički koraci. Boris Pejović je jedini političar sa najvišeg državnog nivoa u Crnoj Gori koji je rekao ono što se moralo reći i zato zaslužuje sve čestitke. Mnogi to nisu smjeli uraditi plašeći se Vučićeve i Đukanovićeve propagandne mašinerije, zasnovane na vulkanskom blaćenju i vrijeđanju ljudi.
Zato odgovor Vučićevih eksponenata u Crnoj Gori na navode Borisa Pejovića nije bio usmjeren ka osporavanju očitog i argumentovanog. Reagovali su kao zle tetke, sa klizećim startom na Pejovića, na najprizemniji mogući način, što će biti tema nekog narednog teksta.
A šta drugo da rade kada su u službi režima Vučića koji je ustrojstvo države Srbije napravio po modelu Đukanovića, a to je spoj svih grana vlasti sa organizovanim kriminalom, gdje buja beskonačna korupcija?
U skupštinskoj raspravi Pejović se dotakao tog momenta na slikovit način, rekavši sljedeće: „A kada ste toliko moralni, gospodine Kneževiću, nijednom vas nisam čuo da ste se osvrnuli, na primjer, na jezive stvari u Srbiji. Ovdje su ljude davili kesama, znate šta su im tamo radili? Tamo ih ubijaju, pale, betoniraju, pa ih u burad zakopavaju u zemlju. Gdje ste tada bili da nešto kažete, gospodine Kneževiću?“
Dakako, Milan Knežević se nikada neće osvrnuti na momente koji plastično govore o režimu Vučića. Kada bi se drznuo da bilo kada i po bilo kom povodu uputi najblaže kritike Vučićevom režimu, momentalno bi mu se završila politička karijera. Vučićevi mediji bi ga razapeli a potom i nemilosrdno zbrisali sa političke scene. Pa da završimo sa onom narodnom izrekom: ko sa đavolima tikve sadi, o glavu mu se razbijaju.
Auto: Vojin Grubač
Izvor: Žurnal
