Sadržaj
U dopuni krivične prijave, u koju je portal Gradski.me imao uvid, navodi se da činjenice i dokazi ukazuju da uvođenje Montenegro Bonus-a u snabdijevanje Kombinata aluminijuma električnom energijom nije predstavljalo samostalan i tržišno autonoman privredni posao, već završnu kariku šireg mehanizma kojim su gubici i rizici privatno kontrolisanog KAP-a postepeno prenošeni na državu, EPCG i Montenegro Bonus.
Krivična prijava koju je „Montenegro Bonus“ podnio Specijalnom državnom tužilaštvu, a potom i njena obimna dopuna, povezuju događaje koji su godinama bili razbacani po vladinim odlukama, izvještajima Državne revizorske institucije, bankarskim garancijama, sudskim i arbitražnim predmetima, ranijim tužilačkim spisima, kao i poslovnim knjigama i evidencijama Vlade, KAP-a, EPCG-a i „Montenegro Bonusa“.
Kada se ti događaji poređaju hronološki, slika postaje jednostavnija. Ali i mnogo ozbiljnija.
To je priča o privatizovanom Kombinatu aluminijuma Podgorica, državnim garancijama i subvencijama, desetinama miliona eura neplaćene električne energije, kreditima čiji je teret na kraju padao na državu, građanima i javnim kompanijama, uvođenju državnog „Montenegro Bonusa“ između EPCG-a i KAP-a, stečaju i, konačno, nastavku proizvodnje kroz Uniprom.
Od privatizacije do državnih garancija
KAP je privatizovan 2005. godine za 48,5 miliona eura. Kupac je bila kompanija povezana sa ruskim milijarderom Olegom Deripaskom i of-šor strukturama.
Uslijedio je period visokih cijena aluminijuma i snažne proizvodnje, posebno tokom 2006. i 2007. godine. Poslije svjetske finansijske krize 2008. godine situacija se dramatično mijenja.
Godine 2009. država ulazi u novu finansijsku rekonstrukciju privatizovanog KAP-a. Poravnanje i novi aranžmani otvaraju prostor za državne garancije za kredite Kombinata. Njihova ukupna vrijednost dostiže oko 135 miliona eura, dok se državna pomoć kroz subvencionisanu električnu energiju procjenjuje na još približno 60 miliona eura.
Samo te dvije kategorije daju oko 195 miliona eura. To je približno četiri puta više od cijene po kojoj je KAP privatizovan.
A onda garancije počinju da se aktiviraju.
U aprilu 2012. godine aktivirana je garancija prema Deutsche Bank, nakon čega država zbog obaveza privatizovanog KAP-a plaća oko 24 miliona eura. To je jedna od ključnih tačaka u ovoj hronologiji jer je država morala neposredno da plaća obaveze KAP-a.
Nekoliko mjeseci kasnije, u junu 2012. godine, rukovodstvu države bilo je poznato i da KAP prema EPCG-u ima više od 40 miliona eura duga za električnu energiju, kao i da EPCG neće nastaviti neposredno snabdijevanje pod dotadašnjim uslovima.
Dakle, do ljeta 2012. godine poznato je da KAP ne izmiruje račune za struju, da je dug prema EPCG-u prešao 40 miliona eura i da je država već morala da plati višemilionsku obavezu po aktiviranoj bankarskoj garanciji.
I upravo tada na scenu stupa „Montenegro Bonus“.
81. sjednica Vlade i mehanizam od 0,1 odsto
Na 81. sjednici Vlade Crne Gore, 27. septembra 2012. godine, donosi se odluka koja otvara put novom mehanizmu snabdijevanja KAP-a električnom energijom.
Već narednog dana, 28. septembra, zaključuje se ugovor između EPCG-a i „Montenegro Bonusa“. Snabdijevanje počinje 1. oktobra 2012. godine.
Mehanizam je bio jednostavan. KAP troši električnu energiju. „Montenegro Bonus“ je kupuje od EPCG-a i postaje njen dužnik. KAP za istu tu potrošenu struju duguje „Montenegro Bonusu“.
Tako KAP, koji EPCG-u već duguje više od 40 miliona eura, nastavlja da troši električnu energiju. Razlika je u tome što je između EPCG-a i KAP-a sada postavljeno državno preduzeće. Posebno pitanje otvara naknada koju je „Montenegro Bonus“ trebalo da dobije za taj posao – 0,1 odsto.
Na prvi pogled, riječ je o simboličnoj proviziji.
Da je posao završen onako kako je formalno zamišljen i da je KAP uredno izmirio svoje obaveze, zarada „Montenegro Bonusa“ mjerila bi se hiljadama eura.
Obaveze koje je, međutim, preuzimao mjerile su se milionima. Upravo ta nesrazmjera – 0,1 odsto naknade na jednoj strani i višemilionske obaveze na drugoj – otvara jedno od ključnih pitanja koje bi trebalo da razjasni istraga:
Šta je bio stvarni ekonomski smisao uvođenja „Montenegro Bonusa“ između EPCG-a i KAP-a?
Za samo tri mjeseca, od oktobra do decembra 2012. godine, KAP je potrošio električnu energiju vrijednu oko 8,8 miliona eura.
KAP je struju potrošio. „Montenegro Bonus“ je ostao dužan EPCG-u. KAP nije platio „Montenegro Bonusu“ i tako je novi državni posrednik, umjesto rješenja problema, ostao sa višemilionskom obavezom.
Zato je važno utvrditi individualnu ulogu svakog prijavljenog lica, ali i svih drugih povezanih osoba koje su odluke pripremale, predlagale, donosile, potpisivale i sprovodile.
Od Deripaske do Uniproma
Ni stečajem KAP-a priča nije završena. Krajem 2013. i tokom 2014. godine otvara se novo poglavlje – Uniprom. Proizvodnja nastavlja da živi, ali ne i stari KAP sa svim svojim dugovima.
Novi operater ne preuzima staru kompaniju sa njenim akcijama, istorijom i akumuliranim obavezama, već iz stečaja ulazi u proizvodnu imovinu i nastavlja proizvodnju u novom pravnom okviru.
Na taj način razdvajaju se dvije stvari koje su godinama bile jedno: proizvodni kapacitet koji nastavlja da stvara vrijednost i stari dugovi koji ostaju iza KAP-a.
Zbog toga cijela priča mora da se čita od privatizacije do stečaja, a ne od jedne fakture iz 2012. godine.
Račun koji gravitira ka pola milijarde eura
Kada se osnovne cifre poređaju jedna pored druge, razmjere postaju vidljive:
- 48,5 miliona eura – cijena privatizacije KAP-a;
- oko 60 miliona eura – državne subvencije za električnu energiju;
- oko 135 miliona eura – državne garancije;
- više od 40 miliona eura – dug KAP-a prema EPCG-u u 2012. godini;
- oko 8,8 miliona eura – vrijednost električne energije potrošene preko „Montenegro Bonusa“ u posljednja tri mjeseca 2012. godine;
- oko 2,55 miliona eura – dodatne obaveze u 2013. godini;
- 13.412.118,12 eura – konačna sudski utvrđena obaveza „Montenegro Bonusa“.
To su samo neke od ključnih brojki.
A iza njih ostaju i desetine miliona eura iz kreditnih aranžmana čiji tok i krajnje posljedice, prema navodima iz prijave i ranijeg tužilačkog postupanja, zahtijevaju dodatno razjašnjenje.
Ipak, ni prosti nominalni zbir ne pokazuje punu ekonomsku težinu slučaja.
Najveći dio tog novca plaćan je, gubljen ili preuziman kao obaveza prije trinaest, četrnaest, petnaest i više godina.
Euro iz 2009. ili 2012. godine nije imao istu kupovnu moć kao danas.
Kada se dokumentovani iznosi posmatraju u vremenu u kojem su nastali i prevedu u današnju ekonomsku vrijednost, ukupna šteta i ekonomski teret, prema procjeni, na kojoj počiva dopuna krivične prijave, gravitiraju iznosu od najmanje pola milijarde eura.
To je procjena koja mora biti jasno razdvojena od nominalnog zbira pojedinačnih obaveza.
Za Crnu Goru to nije samo statistička veličina.
To je iznos koji pokazuje koliki je javni finansijski teret mogao nastati iz jednog privatizacionog aranžmana i kasnijih državnih intervencija.
Od privatizacije do „Montenegro Bonusa“
Zato sadašnja krivična prijava nije početak priče jer njen značaj je u tome što na jednom mjestu povezuje događaje koji su godinama bili razdvojeni: privatizaciju KAP-a, poravnanje iz 2009. godine, državne garancije, Deutsche Bank, VTB i OTP, subvencije, nalaze DRI, ranije tužilačke predmete, više od 40 miliona eura duga za električnu energiju, 81. sjednicu Vlade od 27. septembra 2012. godine, ugovor od 28. septembra, početak snabdijevanja 1. oktobra 2012. godine, višemilionske obaveze „Montenegro Bonusa“, stečaj KAP-a i kasniji ulazak Uniproma.
Kada se sa čitavog slučaja uklone složene pravne konstrukcije, nazivi ugovora, aneksi, garancije i godine, ostaje jednostavno pitanje: Kako je moguće da je kompanija privatizovana za 48,5 miliona eura, a da je država kroz garancije, subvencije, plaćene obaveze i druge finansijske aranžmane godinama kasnije bila izložena višestruko većem iznosu?
Odgovori na to pitanje ali i mnoga druga još su na čekanju…
Izvor: Portal RTV Podgorica