Ana Andrejevna Ahmatova (rus. А́нна Андре́евна Ахма́това, izvorno prezime Gorenko) (23. jun 1889. Odesa/Ruska Imperija, danas Ukrajina, 5. mart 1966. Domodedovo/Sovjetski Savez), znamenita ruska pjesnikinja, kritičar i prevodilac. Jedna je od predstavnika književnog pravca akmeizma.
Dobro je ovdje
Dobro je ovdje: njihanje i šum
Jutra nas grle rukama studenim
U bijelom plamenu povija se grm
Ruža blještavih, ali ledenih
Na paradnim, svečanim snjegovima
trag skija klizi kao sjećanje moje –
Nekad, u davnim vremenima
Prošli smo tim putem nas dvoje
Počela je da piše pjesme sa 11 godina. Prva zbirka joj je izašla 1912. Pjesme je objavljivala pod pseudonimom Ahmatova (tatarsko prezime njene bake), jer se ocu nije dopadala ideja da ih objavljuje pod pravim prezimenom.
Ljubomoran, nemiran…
Ljubomoran, nemiran, ali ne od onih grubih
Volio me je kao svoje kosti
Ali moju bijelu pticu ubi
Da ne pjeva o prošlosti
O zalasku ude u moju sobicu:
”Voli me, smij se, piši stihove!”
A ja zakopah veselu pticu
Iza starog bunara, pokraj jove
Obećala sam da neću plakati
Ali srce pretvorih u stijenu
I, čini mi se da su moji sati
Ispunjeni jpesmom ptice ubijene.
U toku studija upoznala se sa pjesnikom Nikolajem Gumiljevim, za koga se udala 1910. Za svadbeno putovanje otišli su u Pariz, ali je on uskoro sam otišao u Afriku i nastavio da živi raspustnim životom. Na Aninom putovanju po sjevernoj Italiji i Parizu, upoznala je slikara Amedea Modiljanija i asistirala baletskoj trupi Ruski balet koja je gostovala u Zapadnoj Evropi. Sa ovih putovanja, na nju je trajan utisak ostavila italijanska arhitektura.
“Novogodišnja balada”
Mesec kroz oblake što se roje
baci u sobu svoj mukli pogled
Šest pribira na stolu stoje
I samo jedan prazan, proklet
To moj muž, i ja, i prijatelji
Dočekujemo Novu godinu
Zašto su mi prsti krvavi i crveni
I zašto osećam otrov u vinu?
Domaćin, podigav punu čašu –
Bio je važan i tvrd ko zid:
”Pijem za zemlju rođenu našu
U kojoj ležimo svi!”
A moj drug pogleda u mene
I, setivši se nečega živo
Uzviknu: ”A ja – za pesme njene
U kojima svi živimo!”
A treći, ne znajući ništa od toga
Ni koga nema, ni ko ode
Uz istu misao uhvati mi pogled
I prošapta: ”Moramo i za onoga
Koji bi, da je živ, bio ovde!
Nikolaja su pogubili sovjetski komunisti 1921. godine, a ona je posle imala još dva braka. U Sovjetskom Savezu smatrana je za buržoarsku pjesnikinju, bilo joj je zabranjeno da objavljuje poeziju, pa je živjela od prevodilaštva i esejistike. Preživjela je Opsadu Lenjingrada i pisala o njoj. Njen kasniji život obilježila je epoha staljinizma, kada joj je bilo zabranjeno da piše, a njen sin i suprug su poslati na robiju, gdje je suprug i umro. Posle Staljinove smrti, režim je dopustio objavljivanje cenzurisanih izdanja Anine poezije.
Poslednja zdravica
Pijem za ugašeno ognjište moje
Za moj život pun žala
Za samovanje u dvoje
Za tebe pijem ja –
Za laž usana što izdaše
Za mrtvi pogled zena
Za to što je svet strašan
Zato što spasa nema
1934.
Djelo Ahmatove je u rasponu od kratkih lirskih pjesama do velikih pjesničkih djela, poput njenog glavnog djela Rekvijem. Anine omiljene teme su prolaznost vremena, uspomene i teškoće života i književnog stvaralaštva pod diktaturom.
Izvor: Wikipedia
