40. godina od premijere ”Bilo jednom u Americi”

Bilo jednom u Americi (eng. Once Upon a Time in America), krimi drama i zadnji film Sergia Leonea iz 1984. s Robertom De Nirom i Jamesom Woodsom u ulogama mladih Jevreja koji od dječaka iz jevrejskog geta u New Yorku izrastaju u vodeće ličnosti njujorškog organizovanog kriminala.

Film je premijerno prikazan na filmskom festivalu u Cannesu 1984. u originalnoj verziji koja traje 229 minuta (3 sata i 49 minuta). U SAD-u je film izašao u skraćenoj verziji koja je trajala gotovo 90 minuta kraće nego originalna koja se prikazivala u Ervopi. U skraćenoj verziji izbačene su scene flashbackova, a događaji su poredani hronološki. Američka verzija je zbog toga doživjela brojne kritike te bila komercijalno neuspješna na Box officeu. Razočaran lošim uspjehom, kao i reakcijama kritike i publike na ovu verziju, Leone sve do svoje smrti 1989. nije više snimio niti jedan film.

Roman

The Hoods

Film je nastao prema autobiografskom romanu The Hoods Harryja Greya (pseudonim), bivšeg gangsterskog doušnika. Sami roman govori samo o prvim dvije trećine filma. Radnja je vjerno prenesena iz knjige, iako scene silovanja nema u romanu, a imena nekih likova su različita.

Druga velika razlika je u tome što se u romanu pojavljuje nekoliko istorijskih mafijaških figura, kao što su Frank Costello, Meyer Lansky i Bugsy Siegel. Leone ih nije htio uvrstiti u priču jer je smatrao kako će odvući pažnju od glavne priče. Mafija je ipak zastupljena u filmu, u kratkoj sceni pojavljuju se izmišljena braća Minaldi, Frank i Joe, koje glume Joe Pesci i Burt Young. Osim toga, neki likovi su nastali prema stvarnim mafijaškim ličnostima: lik Noodlesa djelimično je temeljen na Meyeru Lanskyju, a lik Maxa na Bugsyju Siegelu (Maxova reakcija kad ga Noodles naziva “ludim” preuzeta je direktno iz Siegelovih stvarnih reakcija na njegov nadimak), a nekoliko ubistava i kriminalnih djela temeljeno je na fotografijama stvarnih incidenata, kao što je ubistvo Joea Minaldija, koje je temeljeno na ubistvu Bugsyja Siegela.

Leone je htio snimiti ovaj film prije svog špageti-vesterna Dobar, loš, zao, ali nije mogao otkupiti prava na roman i dogovoriti sastanak s autorom. Gray se konačno sastao s Leoneom nekoliko puta tokom šezdesetih i sedamdesetih jer je bio obožavalac Leoneovih vesterna; prije svoje smrti 1982. je pristao na filmsku adaptaciju. Jedan od razloga zašto je produkcija trajala tako dugo bio je taj što je i drugi producent imao prava na roman i nije ih htio prodati do kraja sedamdesetih.

Leone je puno razmišljao koje će glumce angažovati za razne uloge. Bio je zainteresovan za Gerarda Depardieua, kojem je ponudio da nauči engleski s njujorškim naglaskom ako hoće ulogu u filmu. Richard Dreyfuss bio je jedan od kandidata za ulogu Maxa, a Leone je razmišljao i o Tomu Berengeru i Dustinu Hoffmanu. Pokušao je angažovati mlađeg reditelja, kao što je to napravio u filmu Za šaku dinamita. Prvo je angažovao Johna Miliusa, njegovog obožavaoca koji je bio zainteresovan za ideju, no radio je na filmu The Wind and the Lion i na scenariju za Apokalipsu danas, pa se nije mogao posvetiti projektu.

“Opijumska teorija”

Film počinje i završava u 1933., s Noodlesom koji se skriva od sindikalnog ubice u opijumskom skrovištu. Budući da se u zadnjem kadru filma Noodles smije pod uticajem droge, neki su interpretirali film kao fantaziju ili san podstaknut opijumom, s tim da se Noodles prisjeća svoje prošlosti i predviđa budućnost. U svojem komentaru na DVD-u, istoričar filma i kritičar Richard Schickel kaže da konzumenti opijuma često govore o živopisnim snovima te da u tim vizijama vide svoju prošlost i budućnost. U dokumentarcu “A Fistful of Sergio Leone” se spominje kako je sam Leone natuknuo teoriju jednom filmofilu koji je upravo pogledao film.

Protivnici “teorije snova” ističu činjenicu da scena iz 1968. uključuje nekoliko anahronima – muziku Beatlesa, televiziju i reference na Vijetnamski rat – koji nisu postojali 1933., te da Noodles ne bi mogao predvidjeti takve stvari.

Zagovaraoci teorije tvrde da posljednja scena s Noodlesom koji odlazi s imanja ide u prilog hipotezi o snovima. Film počinje s izvođenjem pjesme “God Bless America” (komponovane 1938.), a u posljednjoj sceni ljudi voze auta iz tridesetih pjevajući istu pjesmu. Baileyjeva izdaja u budućnosti može se interpretirati kao prenos krivice. Noodles podsvjesno okrivljuje Baileyja za ulazak u organizovani kriminal i neuspjeh veze s Deborah, a na neki način se osjeća izdanim Maxovim sve većim ambicijama.

Alternativne verzije

Nesnimljena naslovna scena

Prelaz iz 1933. u 1968. je trebao biti jasniji, ali se scena pokazala prezahtjevnom. Iz originalne knjige snimanja:

“Čujemo huku točkova i zvižduk sirene voza, pogled preko šina zaklonjen je motorom i autima – auto za autom, krcat Modelima T ili nekima koji je Ford 1933. izbacio… Voz i dalje prolazi, ali auta više nisu Fordovi iz 1933. Postaju modeli iz 1968., ljubičasti, tirkizno i smaragdno zeleni, uz naslov koji ispunjava ekran: BILO JEDNOM U AMERICI. Voz nestaje praćen klopotanjem, a rampa se diže. Ali mi više ne buljimo u seosko prostranstvo. Umjesto toga vidimo nepregledan red nebodera, cementni Grad Oz. Na čelu kolone koja ide prema nama je Chevrolet iz 1960. Vozač je takođe u svojim šezdesetim… Noodles, četredeset godina poslije.”

Izbačene scene

Originalni scenario, dovršen u oktobru 1981., bio je dug 317 stranica.

Krajem snimanja, Leone je imao oko osam do deset sati materijala. Uz pomoć svog montažera Nina Baraglija uspio je to srezati na gotovo šest sati te želio objaviti film u dva trosatna dijela. Producenti su odbili (djelimično zbog komercijalnog podbačaja Bertoluccijevog dvodijelnog Dvadesetog vijeka), a Leone je bio prisiljen još skratiti film, na 229 minuta.

Leone je rekao da bi idealna dužina trajanja filma bila “između četiri sata i deset minuta i četiri sata i dvadeset i pet minuta” (250 do 265 minuta) te da bi u takvoj verziji bile ubačene scene Noodlesovoh odnosa sa ženama.

Važnije scene koje nisu ubačene u verziji od 229 minuta:

• Mladi Noodles se vraća u svoj stan i ugleda roditelje kako se mole, dok na stolu nema večere. Nakon što su ga roditelji kritikovali što je “zao”, Noodles odvraća kako je novac njegov bog.
• Kratka scena iz 1921. koja prikazuje kako policija privodi lokalnog razbojnika Bugsyja (James Russo) i njegovu bandu dok ih gledaju Noodles i njegova banda. Ovo bi se pojavilo tačno prije sastanka bande s braćom Capuano u luci.

Ta scena trebala je pokazati zašto Noodlesova banda sarađuje s Capuanima. Dijalog iz te scene odaje kako je Bugsy radio s njima, ali kako su on i njegovi završili u zatvoru, pa Noodles i ekipa preuzimaju njihov stari posao.

• Kadrovi crne limuzine koja prati Noodlesa.
• Zloslutni kamion za smeće, korišćen kao veza između 1933. i 1968.
• Ministar Bailey u svađi sa starijim Jimmyjem O’Donnellom o malverzaciji s penzijama, trenutak prije Noodlesova sastanka s potonjim.
• Flashback pod uticajem opijuma s Noodlesom i bandom u dječačkoj dobi.
• Scene s Louise Fletcher u ulozi direktorice groblja Riverdale.
• Noodlesov prvi sastanak s Eve (Darlanne Fluegel) i mnoge druge manje scene s Eve. U originalnoj knjizi snimanja, ovo se pojavljuje nakon što je on silovao Deboru (što se događa noću, a ne u rano jutro). Pijani Noodles ugleda Eve u ilegalnoj točionici alkohola i odlazi s njom u krevet, nazivajući je ‘Deborah’.
• Scene s Noodlesom kako gleda Deboru u mjuziklu u noćnom klubu, malo prije njihovog sastanka, kao i scene iz Shakespearovog Antonija i Kleopatre.
• Scena s Noodlesom kako razgovara s vozačem limuzine prije spoja s Deborah. Jasna je mržnja između dvojice likova, u načinu na koji drugi Jevreji gledaju na jevrejske gangstere. Scena je izrezana jer je producent Arnon Milchan, koji je glumio vozača, mislio kako nije trebao imati takvu primjetnu ulogu u filmu i da ljudi ne izvuku pogrešne zaključke iz njegovog cameo pojavljivanja.
• Duga scena sa šefom policije Aiellom (Danny Aiello) i njegove povezanosti sa štrajkolomcima. (Dio dijaloga iz scene je prerađen u kratki intervju s Aiellom na stubištu policijske stanice u konačnoj verziji). Kao nastavak toga, snimljena je i scena u kojoj članovi bande s korumpiranim političarem Sharkeyjem (Robert Harper) planiraju slavnu zamjenu beba. Noodles želi i ubiti Aiella, ali ga Max i Sharkey razuvjeravaju od te zamisli.
• Kratka scena tokom Noodlesovog, Maxovog, Carolininog i Evinog ljetovanja na Floridi gdje spasilac, nakon što je čuo za ukidanje prohibicije, na plaži iskopa bocu pića i ispije je.
• Starija Carol (Tuesday Weld) otkriva Noodlesu da Max ima sifilis. U originalnoj knjizi snimanja, u ovoj sceni (smještenoj između scene na plaži i one s Carol i Noodlesom ispred zgrade Federalnih rezervi) Carol otkriva Noodlesu i detalje o Evinoj smrti: “Oh, kako je čekala, ali ti se nikad nisi pojavio… Zatvorila je prozore i zaključala vrata, niko nije pošao provjeriti. Bila je tamo cijelo vrijeme, sa svojim malim kapsulama… na sahrani sam bila samo ja.” (Zadnji dio scene vjerovatno nije ni snimljen, budući da se Evina smrt u filmu opisuje na drugačiji način).

Sve ove scene su snimljene, a materijal i dalje postoji. No, u neobrađenom je stanju te nije montiran. Leone i njegov montažer su htjeli dovršiti ove scene za kasnije izdanje, ali ih je spriječila Leoneova smrt.

Navodne scene i verzije

Mnogi pretpostavljaju kako je drugo kratko pojavljivanje Joea Pescija dio duže scene. U originalnoj knjizi snimanja, ovo pojavljivanje služi tek kako bi se objasnila Maxova povezanost s mafijom. Drugi vjeruju kako je snimljeno još nekoliko scena s Pescijevim likom, ali uvidom u knjigu snimanja može se vidjeti kako je ta tvrdnja pogrešna. (Pesci je kao slavan glumac dobio tako malu ulogu jer mu je bila obećana uloga Maxa, ali ga je Leone zamijenio Jamesom Woodsom. Leone je u znak usluge De Niru dopustio Pesciju da odabere jednu od nekoliko dostupnih uloga, a on je odabrao ulogu Frankieja).

Slično tome, mnogi (uključujući filmskog kritičara Richarda Schickela, koji je snimio komentar filma na DVD-u) pretpostavljaju da je scena s frizbijem dio duže sekvence.

Skraćene verzije

Postoje tri skraćene verzije filma, od kojih nijedna nije dostupna:

• Verzija od 227 minuta – Kad je u Americi prikazan ‘kompletni’ film, morao je biti malo skraćen kako bi izbjegao najstrožu cenzuru. Izbačene su dvije scene silovanja i nešto nasilja s početka.
• Televizijska verzija od tri sata (bez reklama) bila je kratko dostupna početkom pa do sredine devedesetih. Zadržala je hronološki red, ali je nedostajalo nekoliko ključnih scena.
• Neslavna američka verzija od 144 minute bila je raširena po Americi. Skratila ju je Ladd Company protivno Leoneovim željama; priča je predstavljena hronološki, što je film učinilo još težim za praćenje. U većini glavnih verzija zadržale su se scene djetinjstva, pa je dio iz 1933. postao najvažniji dio filma. Sve scene iz 1968. s Deborom su izrezane, a scena s ministrom Baileyjem završila je njegovim samoubistvom iz pištolja (doduše, bez prikazivanja). Ova verzija nije dobro prošla kod američke publike i kritike koji su znali za Leoneovu originalnu verziju, pa su ovu s prezirom odbacili. Neki kritičari su uporedili skraćivanje filma sa skraćivanjem opera Richarda Wagnera (od kojih neke traju preko pet sati), rekavši kako bi umjetnička djela i trebala biti duga te da im se treba odati poštovanje koje zaslužuju.

Sovjetska kino verzija

U Sovjetskom Savezu, film je u bioskopima prikazan krajem osamdesetih, zajedno s drugim holivudskim blockbusterima kao što su filmovi o King Kongu. Priča je prezentirana hronološki, a film je podijeljen na dva dijela: u prvom su bile scene djetinjstva, a u drugom one iz odrasle dobi. Djelovi su prikazivani kao odvojeni dijelovi. Osim toga, nije bilo veće cenzure.

DVD izdanja

Film je objavljen krajem devedesetih i bio je slabog kvaliteta. Nije bilo specijalnih dodataka osim kratkog foršpana i liste glumaca. Dvostruko izdanje filma na DVD-u objavljeno je na Amazonu u junu 2003.

No, izdanje je naišlo na kritike zbog manjka specijalnih dodataka i činjenice da, kako je podijeljen na dva diska, prvi završava naglo, tokom akcione scene. Prema onima koji su bili prisutni, film je tako prikazan i na premijeri u Cannesu. Dvostruko VHS izdanje završava nakon što Noodles odvede auto u rijeku. Nakon toga se pojavljuje obavještenje kraj prvog dijela.

Soundtrack

Muziku je komponovao Leoneov dugogodišnji saradnik Ennio Morricone.

Zbog duge produkcije filma, Morricone je završio većinu soundtracka prije nego što su mnoge scene uopšte snimljene. Neke Morriconeove kompozicije svirale su na setu dok je trajalo snimanje (tehnika koju je Leone upotrijebio na snimanju filma Bilo jednom na Divljem zapadu). “Deborah’s Theme”, koju mnogi smatraju najboljom kompozicijom sa soundtracka, bila je zapravo napisana za drugi film iz sedamdesetih, ali je odbijena; Morricone ju je pustio Leoneu, koji je isprva nije htio, smatrajući je presličnom Morriconeovoj naslovnoj temi za Bilo jednom na Divljem Zapadu.

Lista pjesama:

1. Once Upon a Time in America
2. Poverty
3. Deborah’s Theme
4. Childhood Memories
5. Amapola
6. Friends
7. Prohibition Dirge
8. Cockeye’s Song
9. Amapola, Pt. 2
10. Childhood Poverty
11. Photographic Memories
12. Friends
13. Friendship & Love
14. Speakeasy
15. Deborah’s Theme-Amapola
16. Suite from Once Upon a Time in America (Includes Amapola) [#]
17. Poverty [Temp. Version][#]
18. Unused Theme [#]
19. Unused Theme [Version 2][#]

Osim originalne, film je koristio i “gotovu” muziku, uključujući:

• “God Bless America” (napisao Irving Berlin, izvela Kate Smith – 1943.) – Svira tokom uvodne špice na radiju u Evinoj sobi.
• “Yesterday” (napisali John Lennon i Paul McCartney – 1965.) – Izmijenjena verzija pjesme svira po Noodlesovom prvom povratku u New York 1968., dok se gleda u ogledalo na stanici. Instrumentalna verzija pjesma svira za vrijeme razgovora između Noodlesa i “Baileyja” pri kraju filma.
• “Amapola” (napisao Joseph LaCalle – 1923.) – Zapravo namijenjena za operu, nekoliko instrumentalnih verzija ove pjesme svira tokom filma; jazz verzija koja svira na gramofonu uz koji 1922. pleše mlada Debora; sličnu verziju svira jazz bend Debelog Moea u ilegalnoj točionici 1932.; gudačka verzija, tokom Noodlesovog sastanka s Deborom. Obje verzije dostupne su na soundtracku.
• “The Thieving Magpie (Overture)” (Gioacchino Rossini – 1817.) – Korišćena u sceni mijenjanja beba u bolnici.
• “Summertime” (George Gershwin – 1935.) – Svira je jazz bend tokom scene na plaži kad kupači saznaju za ukidanje prohibicije.
• “Nigh and Day” (napisao i otpjevao Cole Porter – 1932.) – Svira tokom zabave ministra Baileyja u 1968.

Bilo jednom u Americi (Once Upon a Time in America) smatra se Morriconeovim najboljim djelom, ali je na dodjeli Oscara album diskvalifikovan zbog tehničkih razloga; u originalnoj američkoj verziji, Morriconeovo ime je (slučajno) izostavljeno iz uvodne špice.

Kritike i današnji status filma

Premijera filma na filmskom festivalu u Cannesu bio je veliki uspjeh. Iako su neke ženske pripadnice publike bile uvrijeđene scenama silovanja i prikazom žena, film je bio izuzetno uspješan, zasluživši petnaestominutni pljesak publike. Originalna verzija filma prikazana u Evropi zaslužila je odlične kritike te je odlično prošla u bioskopima Evrope i inostranstva. Međutim, premijere u Kanadi i SAD-u zaradile su pomiješane recenzije. Film je bio drastično skraćen, najviše iz komercijalnih razloga. Leone, koji je odbio režiju Kuma dvanaest godina prije, bio je ljut kad je nekoliko američkih kritičara nazvalo skraćenu verziju filma “jevrejskim Kumom”. 144-minutna verzija bila je fijasko i kritičari su je pokopali. Roger Ebert je, međutim, u recenziji iz 1984. naglasio kako je originalna verzija remek-djelo, dok je skraćena bila obična karikatura.

Originalna verzija filma bila je najhvaljeniji Leoneov film. James Woods smatra da mu je uloga u Bilo jednom u Americi najbolja u životu. Ebert je u svojoj recenziji filma Briana de Palme, Nedodirljivi, nazvao originalnu verziju filma najboljim prikazom ere prohibicije. Iako je često nepovoljno upoređivan s Kumom, Bilo jednom u Americi je ipak proglašen klasikom filmske umjetnosti.

Priredio: Dragan Leković

Izvor: Wikipedia