Carstvo Inka možda nije bilo dugog vijeka, ali su za to vrijeme uspjeli da pokore veliki broj svojih susjeda. Ovo su neki od njih.
Carstvo Inka je bilo najveće u pretkolumbovskoj Americi. Tokom nekoliko decenija oni su uspjeli da osvoje ili mirnim putem prisvoje druga kraljevstva, sve dok se unutar granica “Zemlje četiri ugla” nije našlo oko 12 miliona ljudi.
Ipak, uprkos reputaciji ratničke kulture, Inke nisu bile ratoborne ili militarističke, iako se nisu plašile upotrebe sile. Prije svega jer su rat doživljavale kao nepotrebno trošenje ljudi i resursa. Kada bi došli u kontakt sa drugim kraljevstvom ili kulturom, prvo su pokušavali diplomatijom i podmićivanjem da pridobiju ljude. Ako ovo nije funkcionisalo, ulazili su u nemilosrdni rat koji je uključivao žrtvovanje neprijateljskih vođa.
Ovo je pet od mnogih kraljevstava koje su moćne Inke pokorile prije dolaska španskih konkvistadora.
1. Činča
Kraljevstvo Činča je formirano oko 10. vijeka, iako se vjeruje da su svoj uspon doživjeli negdje oko 13. vijeka. Ono što se pouzdano zna, jeste da je bilo smješteno na teritoriji današnjeg zapadnog Perua, kao i da je bilo izuzetno bogato kako prije, tako i nakon osvajanja Inka.
Dvije kulture su najvjerovatnije prvi put došle u kontakt oko 1440. godine, da bi već do 1476. godine Inke u potpunosti asimilovale pripadnike Činča kulture. Koji su imali veoma organizovano društvo sa ljudima podijeljenim prema vještinama i specijalnostima koje su posjedovali – trgovci, ribari i zanatlije. Arheološki lokalitet Tambo Kolorado, foto: Shutterstock
Asimilacija Činča je bio miran proces, u kom su Inke postepeno preuzele političku i društvenu moć. O ovome svjedoče arheološki nalazi u vidu ceremonijalnih konstrukcija poput one u Tambo Кoloradu, izgrađene od strane Inka u saradnji sa lokalnim graditeljima iz Činča kulture, a ne putem prisile. Međutim, čini se da su Inke ipak bili dominantni vladari jer su određivali pristup unutar spomenute strukture uz pomoć boja, i to tako što su oni mogle da odu bilo gdje, dok je pristup vrhovnoj eliti Činča bio ograničen.
Vremenom, ljudi ove kulture su postali ništa drugo do vazali. Usvojili su kulturu i običaje svojih novih gospodara, ali su kao rezultat toga nastavili da uživaju u bogatstvu i stabilnosti.
2. Čanka
Možda su se Činče dobrovoljno pridružile carstvu Inka, ali to nije važilo i za druge njihove susjede. Prema pričama koje su zabilježili konkvistadori, moćne i ratoborne Čanke su jedno vrijeme širile svoju uticaj i moć Južnom Amerikom. Međutim, kada su 1438. godine napali prestonicu Inka Кusko, pretrpjeli su strahovit poraz nakon čega su porobljeni.
Ali da li nam izveštaji konvistadora pružaju pravu sliku događaja? Iako, arheolozi i istoričari nisu dobro dokumentovali južnoameričke kulture i dešavanja u pretkolumbovskoj Americi, sve ukazuje da je priča imala drugačiji tok od onog koji su Inke ispričale Špancima 150 godina kasnije.
Kraljevstvo je izraslo iz ostataka urušene Huari kulture na početku 12. vijeka i sticalo moć sve do 1400. godine. Mnoga njihova naselja su bila smještena u južnim djelovima današnjeg Perua – na kojima su otkriveni tragovi sofisticirane arhitekture. Interesnatno je da su njihove žene imale znatno veća prava nego mnoga savremena društva, poput prava vlasništva nad zemljom, imanjem i novcem.
Čanke su bile dominantna sila u vremenskom intervalu od nekoliko stotina godina, ali prije uspona Inka. Podaci sugerišu da nisu imali jednog vladara ili političku strukturu, već su imali nekoliko poglavica koji su bili skloni borbama za prevlast. Upravo ovo ih je i učinilo lakom metom za Inke, koji su ih okrenuli jedne protiv drugih.
Danas, niko ne može da zna da li su Čanke prvi napali Inke ili su Inke revidirali istoriju onako kako je njima odgovaralo. Međutim, istoričari smatraju da nisu bili toliko napredni kao što su Inke željele da konkvistadori povjeruju.
3. Lupaka i Kola
Sve što danas znamo o narodima Lupaka i Kola, znamo zahvaljujući pričama koje su iza sebe ostavile Inke. Ali ni ovdje kao ni u prethodnom slučaju, arheološki nalazi se ne poklapaju sa izveštajima konkvistadora.
Nakon pada grada Tijanvaka, carstvo je podijeljeno na više različitih država, koje su ostale poznate kao Ajmara kraljevstvo. Najmoćniji među njima su bili Lupaka narodi, koji su se nalazili jugozapadno od jezera Titikaka u gradu Čikitu. Oni su upravljali svojim kraljevstvom pomoću niza feudalnih gospodara u manjim selima ili kakaberama. Međutim, ove grupe nisu bile istinski ujedinjene i činilo se da su vodili borbe među sobom, ali i protiv suparničkih kraljevstava – uključujući i Kola narode.
Usmena predanja ističu kako su Кole bili ratoborni narod, što sugeriše da je njihovo potčinjavanje bilo neophodno za dalji opstanak Inka. Kole su živjele u utvrđenim naseljima i tvrđavama zvanim Pukara, a arheološka iskopavanja su takođe otkrila dokaze o ratovanju. Inke su ih smatrali moćnim narodom, talentovanim za poljoprivredu i arhitekturu. Oni su baš kao i Lupake, koristili sistem terasa da uzgajaju hranu, ali su uzgajali i životinje lame i imali pristup mnogim prirodnim resursima.
Bilo da su Inke bile iskrene u svojim pričama o prijetnji koje su Kole navodno predstavljale ili su oni ipak prvi napali u pokušaju da preuzmu kontrolu nad bogatim zemljama svojih susjeda – do sukoba između njih je došlo za vrijeme vladavine Pačakutija Inka Jupankija tj, negdje sredinom 15. vijeka. Riješeni da iskoriste neprijateljstvo među narodima oko jezera Titikaka, udružile su se sa već asimilovanim Lupaka narodom i pokorili Kole.
4. Čimu
Carstvo Čimu je osnovano skoro pet stotina godina prije nego što su Inke došle na vlast: polako su se uzdigli nakon pada kraljevstva Tivanaku i Huari na jugu i naslijedili zemlje koje su nekada pripadale narodu Moče. Smatra se da je njihova civilizacija smještena na sjeverozapadnoj obali današnjeg Perua bila najveća i najsofisticiranija u Južnoj Americi prije dolaska Inka.
Iz svog glavnog grada Čan Čana, car je sa svojim pomoćnicima upravljao ostatkom carstva. Njihova najveća briga je bila proizvodnja hrane, zbog čega su Čime izgradile najduži i najsloženiji sistem kanala za navodnjavanje ikada viđen u Južnoj Americi. Takođe, postojao je i složen sistem preraspodjele dobara među podanicima, dok arheološki podaci sugerišu da su čak i najsiromašniji u njihovom društvu bili dobro uhranjeni – iako je luksuznu robu imala samo elita.
Čimu su cijenili umjetnost i uz uticaje civilizacija Huari i Moče naroda, razvili su stilove koji su i danas prepoznatljiv dio andske umjetnosti. Pored toga, zanatlije su zauzimale važnu ulogu u društvu Čima, a postoje primjeri skulptura, rezbarija, predmeta od zlata i srebra kao dokaz njihove umješnosti.
Takođe su praktikovali prinošenje ljudskih žrtava, iako se vrlo malo zna o njihovim sistemima vjerovanja. U blizini glavnog grada Čan Čana, arheolozi su otkrili 269 skeleta djece i preko 400 skeleta lama – žrtvovanih i pažljivo sahranjenih u periodu kada su region zahvatile velike poplave oko 1400. godine. Neće proći dugo, a Čimu narod će se naći u ratu sa Inkama.
Iako se nisu dali lako pokoriti, na kraju su izgubili i zbog toga im je zabranjeno da nose oružje. Talentovane zanatlije Čan Čana su prisilno premještene u Кusko, zajedno sa svojim radionicama, što je bio efikasan način da se narodu ograniči pristup bogatstvu i statusu. Međutim, oni se nikada nisu u potpunosti pokorili svojim gospodarima, što su na kraju iskoristili konkvistadori u borbi protiv Inka.
5. Čačapoja ili Narod oblaka
Narod Čačapoja je živio na sjeveru Perua, a Inke su ih nazvali “Narod oblaka” zbog kraljevstva koje se nalazilo visoko na planinama. Na istorijskoj pozornici su se pojavili otprilike u isto vrijeme kada i Čime, da bi uskoro njihov politički centar postala tvrđava Kuelap. Prema nekim procjenama, ovo mjesto je bilo dom za oko 300.000 ljudi od kojih su većina bili ratnici, pa potom trgovci, zanatlije i poljoprivrednici.
Čačapoje su okružili svoj glavni grad zidom koji je na nekim mjestima dostizao visinu oko 20 m i imao samo uski prolaz kao ulaz. Međutim, zbog specifične klime iza njih su ostali sasvim drugačiji arheološki nalazi od onih koji su nalaženi kod pripadnika prethodno spomenutih kultura – njihove kuće su bile okrugle i imale su kupaste slamnate krovove po čemu se izdvajaju od arhitektonskog stila Inka.
Međutim, oni nisu bili poznati samo po arhitekturi, već i po jedinstvenom običaju obožavanja predaka. Dok je mumifikacija kao pogrebno pravo bila uobičajena u mnogim južnoameričkim kulturama, Čačapoje su u planinama i džunglama razvili posebne prakse sahranjivanja, koja je podrazumijevala polaganje mumificiranih ostataka u namjenski izgrađene kule ili sarkofage. Tako su živi mogli redovno da obilaze mrtve, a oni su prema vjerovanju zauzvrat pazili na njih.
Prema pričama Inka, nije ih bilo lako pokoriti, a čak i kada bi do toga došlo ubrzo bi nikla neka nova pobuna. Što možda i ne čudi ako se uzme u obzir da je u ovim ratovima izginulo oko polovine Čačapoja naroda, što je rezultiralo udruživanjem sa konkvistadorima ubrzo po njihovom dolasku. Ali na kraju se ispostavilo da su samo zamijenili jedan represivni režim drugim, zbog čega su nestali.
Izvor: nationalgeographic.rs
