1.Mizar – Mizar (Helidon, 1988)
Bilo je rano proljeće 1990. godine, kada me je ispred ulaza u Jovana Tomaševića 26 zaustavio Nebojša Đukanović, tada samo dugokosi komšija, a već više od deceniju alfa i omega jedinog crnogorskog gothic-rock banda “Grimm”. Bili smo vršnjaci, ali se nismo mnogo družili, jer su nam muzička strjemljenja išla u suprotnim prvacima, meni bliže britanskom popu, njemu ka hard’n’heavy zvuku.
Brzo se popeo na drugi sprat i strčao sa kasetom. Zlatkasti omot, meni nepoznat bend, s još nepoznatijom riječju kao imenom. Tad je još funkcionisalo to razmjenjivanje mišljenja oko nekog albuma ili grupe, i bio na cijeni tuđi stav, čak i suprotan tvome – jednostavno, polemisalo se i uživalo u tome.
Ušavši u sobu, bacio sam jaknu na krevet, i skoro u trku, nervozno, po ustaljenom ritualu kasetu stavio u vremešni muzički stub, željno očekujući da vidim šta ima u tom “Mizaru” da bi me Nebojša lovio ispred zgrade usred bijela dana, ne dajući mi ni da ručam. A onda – paf!
Bio je to jedan od rijetkih momenata koji su iz korijena izmijenili moj odnos prema muzici i umjetnosti uopšte. Bio je to (i ostao) i inače jedan od rijetkih momenata kada sam zamukao, bez teksta, zapahnut širinom, snagom i monumentalnošću nečega što je neko sa ovih prostora stvorio. Ako sam na revolucionarnost i pjesničku jačinu “Azre” bio pripremljen zbog priča starijih rokera, ako sam za Vlatkovu virtuoznost, ekvilibristiku idiomima totalitanosti “Laibacha” ili springstinovsku socijalu “Pušenja” već čuo kroz medije ili muziku sa radija, za potpuno novi doživljaj amalgama rocka, vizantijskog pojanja i mistike nisam bio spreman. I našao sam se zatečen.
Od prve numere, “Devojka od bronza”, hipnotički zagrobno moćni glas Gorana Tanevskog držao me je prikovanog za krevet, onako u cipelama, nadovezivale su se “Doždot”, “Magla”, “Iljada i šeeset leta”, “Uninije”, da bi poplava zvukova kulminirala u apokaliptično psihodeličnoj “Stoj”. Nakon toga spuštanje s visine i uljuljkivanje u šarena polja kraj Volkodera, vodu jezera na kojoj se ocrtavaju manastiri poput Kanea i vanvremensku mirnoću srednjevjekovlja u “Gradot e nem”, “Hoden že” i najljepšoj na albumu – “Istekuvam”. To je pjesma sa najboljim finalnim krešendom u jugoslovenskoj rock muzici, grmljavina koja se pojavi iz vedra neba, nakon što se instrumenti pritaje pred konačni udar. Za kraj je ostavljeno sasvim drugačije viđenje stare makedonske pjesme “Zajdi, zajdi” pod imenom “Zlatno sonce”.
Pjesme sam mnogo kasnije čuo i u demo verziji, pa je postalo jasno koliku je i kakvu ulogu u nastanku ovog remek-djela imao producent Goran Lisica Fox, a opštem utisku “izlaska iz ovog svijeta” davao je i Dürerov rad na coveru kasete.
2. Azra – Sunčana strana ulice (Jugoton, 1981)
Ne krijem, i nikad nisam, da sam, od sredine osamdesetih bio obožavalac lika i djela Branimira Johnnyja Štulića. I ja, i dobar dio moje generacije znao je, i još uvijek zna, sve iz njegovog impresivnog stvaralačkog opusa, a trijumvirat ploča “Azra”, “Filigranski pločnici” i “Sunčana strana ulice”, krunisan neponovljivim trostrukim live albumom “Ravno do dna”, ostaje alfa i omega generacije koja je željela da digne ruku i vikne “hajde da se borimo protivu gnjida”, pa da krene na barikade.
Na koricama moje sveske u drugom srednje bila je selotejpom zalijepljena njegova fotografija s raybankama i stihovi pjesme “Sloboda”, prve koju je iz grupacije rock stvaralaštva priznala zvanična književnost kao umjetničko djelo i ubacila u antologiju poslijeratne revolucionarne poezije. Bili smo ponosni kao da je naš uspjeh, jer je to značilo, za nas sa drugačijom vizurom svijeta, personifikaciju različitog načina mišljenja od uravnilovke; svi smo osjećali da u naše ime ovaj rapsod govori.
Ovaj je album savršena slika Zagreba osamdesetih, skup priča o antiherojima tamošnjeg asfalta, pun raskošnih melodija u osnovi različitih provenijencija. Prvu od dvije ploče ovog duplog albuma započinje najefektniji intro u jugo-rocku „041“, a zatavara ultimativna minijatura „Daleko od istine“. Ostatak ploče nema lošeg mjesta.
3. Idoli – Odbrana i poslednji dani (Jugoton, 1982)
U jednom od časopisa početkom 1986. pitali su Milana Mladenovića koju bi od pjesama domaćeg roka volio da je napisao, a nije, na šta je izjavio kako jedino žali što nije autor “Rusije” koju izvode “Idoli”, suptilne i prefinjene balade sa izrazitim lirskim tekstom. Kompozitor te pjesme bio je Vlada Divljan, a tekst je napisan skupno – u Bakićevoj ulici je Krle stanovao, Šaper je čitao knjigu Aleksandra Fadejeva i ubacio priču sa Vostokom, a Vlada sliku žene koja je jača od njega. Bio je to, za nas dovoljno jak signal da se okrenemo kopanju po fonotekama starijih prijatelja i ponovo pronađemo album “Odbrana i poslednji dani”.
Nije nam se odmah “primio”, onako konceptualan, hermetičan, sa nizom reminiscencija na razne društvene, sociološke i religijske teme, ali je zasigurno bio LP kome smo se kasnije najčešće vraćali. I to svaki put na drugačiji način, zavisno od godina. Bio je to jedan od onih projekata za koje morate biti dovoljno zreli i sa dovoljno velikom kilometražom da bi shvatili kakva se genijalnost krije iza namjere i produkta stvaranja. Za nas je u prvoj turi zanimanja bilo dovoljno što su ga domaći kritičari proglasili najboljim albumom YU rocka, i što su “Idoli” zbog njega dobili nagradu evropskih novinara nakon što su uvršteni među četiri najbolja mlada izvođača u Evropi (uz “Yello”, Falca i “Depeche Mode”).
Naravno, glumeći ozbiljnost i kvaziintelektualnost, pravili smo se kako smo duboko osjetili ploču, ali to naprosto nije mogla biti istina. Tada nismo mogli dokučiti neobična pulsiranja dvoje duša koja su “po nebu tražili svetlost Vostoka”, još manje mentalno-polne i ostale nedoumice u “Moja si”, niti osjetiti poriv za suptilni upliv pravoslavlja u “Nebeskoj temi”, “Kenozoiku” (“Svetosavska blaga ruka kaže put”) i “Odbrani” (“Isus je naš maj”) ili posredno dodirivanje nedodirljivog (“Poslednji dani”, koja je trebala da se zove “Maršal”, ali izdavačka kuća nije to odobrila). Sve je to došlo znatno kasnije, a LP je čekao tu, pozicioniran na svom pijedestalu, bez mnogo šanse da neko ugrozi te pozicije.
Album je nazvan po romanu Borislava Pekića, i ko je čitao knjigu zna odakle su crpili ideje za filozofsko-egzistencijalistička sučeljavanja sa sobom i društvom. Dizajnerka Goranka Matić otišla je u Narodni muzej Srbije u Beogradu i napravila fotografiju ikone Svetog Nikole, koja je kasnije korišćena za omot, a na naslovnici je ćirilica, slična onoj iz “Miroslavljevog jevanđelja”. Izdavač zagrebačka disko-kuća “Jugoton”. Bio je to incident uperen protiv dogmatskih antireligioznih stavova u društvu, politička nekorektnost usmjerena na izazivanje pažnje. Prodato je 50.000 primjeraka nosača zvuka u Jugoslaviji, za razliku od prošle “limunadne” pop ploče “Idola” koja je planula u 200.000 primerjaka. “Idoli” nisu snimili nijedan spot za pjesme sa ovog albuma.
I 42 godine kasnije, LP “Odbrana i posljednji” dani je ispred vremena, neuhvatljiv za mnoge. Kao svjetlost Vostoka tog 12. aprila 1961.
4. EkV – Ljubav (PGP RTS, 1987)
Priča o “EkV” je na Crnogorsko primorje, samim tim i u Bar, dolazila preko djevojaka iz Beograda, rokerki, koje su nas sa hand made kaseta upoznavale sa prvim i drugim albumom, u vrijeme kad je bend još bio daleko od mainstreama. Ostatak smo “hvatali” sami, nailazeći na “Ekaterinu” u raznim krajevima bivše domovine, na različite načine.
U našoj su republici u diskotekama od Ulcinja do Nikšića htjeli da biju “kosmurane iz Beograda i ove naše pankere” koji su se zatvorenih očiju klatili kad bi DJ jednom u noći pustio “rock block” i u njemu “Cult”, “Depeche Mode” i “EKV”. Nekih tridesetak godina kasnije, ti isti ili slični čuvari morala i tradicije u kafani skaču na noge i dižu čaše s pivom kada cover bend zasvira neku od Milanovih pjesama koju znaju. „Zemlju“, recimo, baš sa ovog albuma.
Izvanredni beogradski bend je na ovom albumu dosegao kreativni vrhunac, potpunu pomirivši sopstveni osobeni muzičko-pjesnički iskaz sa širokom publikom. Poetski, Milan je ovdje postavio graničnik koji je mnoga razmišljanja naše generacije o svakodnevnom životu okrenuo naopačke.
Maga je voljela da mi kaže kako je Milan bio Glas, dakle, Riječ, Logos, izraz razumnosti, donosilac istina i objava. Za njega je umjetnost bila jedan od načina obraćanja ljudima, kroz mnogo lakšu varijantu nego kroz svakodnevnu komunikaciju, u kojoj se često nije najbolje snalazio. Vokalno svakako nije spadao u superiorne pjevače, volumenom i rasponom glasa, ali je bio savršen za ono što je bend želio. Imao je sugestivni, ubjedljivi bariton, a način pjevanja je ispunjavao prvu i osnovnu funkciju “EkV” stihova – iznošenje poruke. Ogromna većina stihova Milana Mladenovića je preživjela sve ove godine, i sva je prilika preživjeće i ove ispred nas. Riječ je, dakle, o suptilnom i raskošnom pjesniku, čiji “misaoni pejzaži” stihove čine višestruko pogodnim za tumačenje.
Na ovom albumu je vratio smisao riječima koje su se izlizale od svakodnevne upotrebe – Ljubav, Zemlja, Voda, Glas, Grad… Na drugoj strani, zvučna slika je raznolika, raskošna (i pored više nego očiglednog „The Cure“ uticaja u „7 dana“ i činjenice da uvodna melodijska struktura u pjesmi „Ljubav“ isuviše liči na „Ples žutog lista“), kompaktna, sa pjesmama koje ne gube na kvalitetu ni decenijama kasnije.
5a.Lačni Franz – Na svoji strani (Helidon, 1986)
Iako se naše znanje slovenačkog jezika svodilo na izvještaje sa utakmica „Olimpije“ u „Sportskom pregledu“, nakon pojavljivanja „Lačnog Franza“ u „Hitu mjeseca“ 1985. sve se promijenilo. Poetika Zorana Predina namah nas je omađijala, pa smo kao sumanuti tražili nekoga da nam prevede riječi.
Sa ovim sam se albumom susreo u JNA, u Slovenskoj Bistrici, i bio je kao rođen za moje tadašnje poimanje života. Odlazak u vojsku sam shvatao kao nasilje nad čitavom generacijom osamnaestogodišnjaka, koja, umjesto da uživa u najljepšim danima života, jureći djevojke i odlazeći na fakultet, ide “da postane čovjek”, provodeći taj dvanestomjesečni “ispit zrelosti” učeći stvari koje će im trebati za odbranu zemlje. Tako sam razmišljao na dan kada mi je uručen poziv za vojsku, ali i nakon što sam “odužio dug domovini” i ušao u putnički voz koji je bio prva stanica na konačnom putu ka matičnom gradu. Nisam, dakle, stekao druga do groba (al’ jesam distorziju zgloba), i nisam (ispostavilo se, nije baš niko) naučio ništa što će spasiti otadžbinu.
Tamo je bila”čisto drugačna jesen”, a album je bio nevjerovatan koloplet sjetnih priča, od „Naj ti poljub nariše ustnice“ preko „Ko si rdeče zvezde šivala“ do ultimativne „Kravice“ („Čustveno stanje mlade krave, druge največje slovenske živali“). Kao jauk u noći („pozneje gluho noč pretrga jok“) odzvanjao je Predinov krik u „Pepelki“ i „Naj kolje noć“. Izvanredna produkcija, čisti zvuk i kristalna gitara Ota Rimelea. Ova je ploča i konačno ostatku Jugoslavije dokazala da je Slovenija postala „dežela“ i ove vrste umjetnosti. Preostalo je dokazao „Laibach“.
5b. Bijelo dugme – Bitanga i princeza (Jugoton, 1979)
Da se ne lažemo, „Bijelo Dugme“ možda nije najbolji ali jeste najveći bend Jugoslavije. Oni su bili zamajac, pokretač, akter i zatočnik muzičkih, artističkih, ali i socijalnih pojava u društvu. Na partijskim sastancima se diskutovalo zašto je Bebek obrijao brkove, a „Dugme“ se priklonilo nekom novom talasu, a ne što drugo…
Album „Bitanga i princeza“ iz 1979. pokazuje „Dugme“ u punom sjaju – bila je to muzička mašina koja se podjednako dobro snalazila u svakom žanru, od progresivnog roka, preko funkyja do hard rocka. Bebek pjeva najbolje u karijeri, a Điđi Jankelić, tada novi bubnjar „Dugmeta“, plete pasaže zaista svirajući ovaj instrument, a ne lupajući kao što to većina radi. I Bregoviću su ovo zvjezdani trenuci tokom dugmetovske ere.
Zaista je teško bilo koju od pjesama izdvojiti jer zajednički tvore cjelinu, a i svaka numera pojedinačno je dio opšteg nasljeđa jugoslovenske popularne kulture. Lično mi je najdraži hit iz drugog plana „Ipak poželim neko pismo“, a klasu nad klasama dokazuju „Kad zaboraviš juli” (aramžman za orkestar djelo Vojkana Borisavljevića) i “Sve će to mila moja prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš” (aranžman Ranko Rihtman). Nakon ovog albuma, “Dugme” više neće biti isto, jer će se naprasno vještački podmladiti, ali bez kreativnog zamaha kakav je na ovoj ploči.
I da, najbolje otpjevani album jugo-rocka je isto „Dugmetov“, onaj s Tifom. I bass-linijom Neše Japanca na „Ružica si bila…“.
5c. Riblja čorba – Buvlja pijaca (PGP RTS, 1982)
Ako je „Azra“ progovorila o urbanom Zagrebu, na „Buvljoj pijaci“ su Bora, Bajaga i kompanija pokazali kako izgleda život u beogradskom betonskom gnijezdu. Muzički šarena ploča sa adekvatnim omotom iz filmova o Godzili donosila je tjeskobnu i sumornu atmosferu pločnika i miris uglja jutara u glavnom gradu Jugoslavije, zvuk tramvaja i žamor ljudi u prenatrpanim autobusima. To je bila iskrena slika megalopolisa kakav je Beograd počeo da postaje osamdesetih („U dva će čistači odneti đubre“) i otuđenja u njemu.
Producent John Mc Coy iz „Gillan benda“ unio je mnoštvo novih instrumenata i čitavu paletu drugačijeg zvuka nego na ranijim i svim kasnijim albumima „Čorbe“, a Borin glas je dosegao punu zrelost potrebnu da iznose atmosferu ovog nosača zvuka.
Muzički, ovo je najraznovrsniji album grupe, u njemu su hard rock cjeline, ali ima i regea, suptilnih balada sa gudačima, marševskih koračnica, ironičnih kompozicija na nivou vodvilja… Borina poetika je oštra i bez uvijanja je turala prst u oko socijalističkim čuvarima morala, govoreći kroz prizmu tjeskobe samačkih preispitivanja i ljubavno-bračnih brodoloma ustajalih života unutar četiri zida.
Prije izlaska LP-ja, neke od pjesama su se našle u filmu „Tesna koža“, onom prvom, pravom, koji je na ironičan način govorio o malom čovjeku koga jede sistem. A o tome je govorila i „Čorba“ na ovom albumu, pa je sve leglo kao saliveno.
5d. Arsen – Čovjek kao ja (Jugoton, 1972)
Sjedjeli smo Nataša i ja, čini mi se da je i Pobro bio s nama, jednog predvečerja s kraja avgusta 1990, na kamenitom platou pored Porušene kuće i pjevušili Arsenovu “Kuću pored mora”.
Ratovi se ni nazirali nisu, osim onih u nama, a ja sam tada bio nepopravljivo i bezgranično uvjeren da niko na taj način, nježno i surovo, suptilno i grubo u isti mah, ni prije ni poslije, nije opisao fenomen pustoši koji ostaje u i oko nas, poslije ljeta, najnestalnijeg godišnjeg doba.
Nevjerovatni šibenski pjesmar je na ovom albumu nizao stihove lagano, slivale su se kiše niz cvjetove agava, rušile se pješčane kule, ukleta i beskorisna zjapila je soba uspomena, na krevetu stare novine i od vremena poezije i vina, ostala je samo prazna kuća, ka rubu okrenuta moru…
Sve je bilo tu, ona praznina pustog grada, prve, druge, sedme kiše, teški miris školjki koje je nevera izbacila – napišeš takvu pjesmu jednom u životu i uspiješ ili ne uspiješ, to je usud svih poeta…
Svako jednom dobije priliku da napiše svoju pjesmu. “Kuća pored mora” je postala Arsenov označitelj, pratila ga je decenijama.
Ovaj album iz davne 1970. je neprikosnoveni mediteranski spomenar („Ono sve što znaš o meni“, „Moderato Cantabile“, „Moj brat“, „Čovjek kao ja“…), neizbježno štivo za sve nas koji smo odrastali vaspitavani na dvije vrste poetike: Džonijevoj i Arsenovoj.
Bio je isto kraj avgusta, samo deset godina kasnije. U „Andrijani“ smo dokonjali Dragan, Bleki, Nikola, ja i još neki, Zoki je bacao luceve na roštilj i poveo se opet razgovor o Arsenu i ovom albumu. Muzičari kao muzičari, hvalili su Arsenovo ovo ili ono, mi ostali smo znali da tu i ne treba neka prevelika mudrost da se kaže, Zoki je iznio botilju bijeloga i “to” je bilo to.
Željko Milović (Bar, 1968), pisac, monografista, novinar.
Objavljuje od 1986. godine kritike, članke, intervjue i eseje, kao i raznovrsne tekstove vezane za probleme kulture i supkulture. Bio je urednik “RTS”-a, prvog štampanog glasila u Crnoj Gori koje je tretiralo jugoslovenski rock, izlazeći kao podlistak podgoričkih “Grafita” (1995 – 1998). Pored ostalog, od 1999. do 2003. godine bio je urednik “bARS” časopisa za umjetnost i kulturu.
Oglašavao se člancima, esejima i reportažama u mnogim crnogorskim i regionalnim medijima i portalima. Danska provladina agencija SCOOP angažovala ga je 2006. godine da izvrši istraživanje i napiše opsežan esej na temu zloupotrebe Eurosonga u političke svrhe, kasnije objavljen na pet jezika.
Objavio je 12 monografija i namjenskih publikacija o Baru, zatim 12 knjiga poezije i proze.
Njegovo ključno djelo je monografija “Crnogorska pop-rok muzika, 1954-1991” (Matica crnogorska, 2015), za koju je dobio nagradu “Komuna” i bio predložen za Trinaestojulsku nagradu. Dobitnik je književne nagrade “Ćamil Sijarić” za zbirku pripovijedaka za 2006/07. godinu.
Autor ili koautor je četiri izložbe fotografija, dokumenata i memorabilija, kao i dokumentarnog filma “Bar na vremenskoj kapiji”. Urednik je u izdavačkoj kući Mediteran Multimedia. Pjevač je, kompozitor i tekstopisac barskog VIS BEŽ, sa kojima je izdao jedan album. Član je Matice crnogorske i Udruženja književnika Crne Gore.
Od 1994. godine radi kao novinar, voditelj, muzički urednik i urednik specijalizovanih emisija na Radio Baru. Na TV E vodi serijal razgovora sa crnogorskim muzičarima “Ne pričam ti o tome”.
Autor: Dragan Leković
