Na današnji dan 1868. godine, u Mostaru je rođen književnik Aleksa Šantić.
Boka
Naša mila Boko, nevjesto Jadrana,
Pokrivena nebom kô od plave svile,
Ljepša si od tvoje primorkinje vile
I svjetlija si od njenog đerdana.
Nikada se tebe nagledao ne bi’!
No da mi je jedno: da postanem valom
Sinjega ti mora, pa pred tvojim žalom
Da vječito šumim i da pjevam tebi.
I da s tobom gledam na tvoj Lovćen plavi!
Pa jednoga dana, kad se gospod javi,
Kad orlovi naši visoko zabrode
I sa tvojih ruka panu gvožđa tvrda,
Da pobjednu himnu slušam s tvojih brda
I da s tobom slavim dan zlatne slobode!
Pošto je bio iz trgovačke porodice, učio je u Trgovačkoj školi u Ljubljani i u Trstu.
Emina
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće…
-Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!…
Ja joj nazvah selam. Al’, moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa kô zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko’!…
Po povratku u Mostar, kratko vreme je radio u trgovini svog oca, a zatim bio saradnik više listova i osnivač Srpskog pjevačkog društva Gusle.
Mi znamo sudbu
Mi znamo sudbu i sve što nas čeka,
No strah nam neće zalediti grudi!
Volovi jaram trpe, a ne ljudi, –
Bog je slobodu dao za čovjeka.
Snaga je naša planinska rijeka,
Nju neće nigde ustaviti niko!
Narod je ovi umirati svikô –
u svojoj smrti da nađe lijeka.
Mi put svoj znamo, put bogočovjeka,
I silni, kao planinska rijeka,
Svi ćemo poći preko oštra kamâ!
Sve tako dalje, tamo, do Golgote,
I kad nam muške uzmete živote,
Grobovi naši boriće se s vama!
Zajedno sa Ćorovićem i Dučićem, pripadao je mostarskom krugu oko književnog lista Zora.
Moja noći
Moja noći, kada ćeš mi proći?
– Nikad!
Moja zoro, kada ćeš mi doći?
– Nikad!
Moja srećo, kad ćeš mi se javiіt?
– Nikad!
Moje nebo, kad ćeš Mi zaplavit?
– Nikad!
Moja draga, kad će naši svati?
Nikad!
Moja suzo, kada ćeš mi stati?
– Nikad!
Tokom aneksione krize je boravio u Italiji i bio na usluzi srpskoj vladi, posle toga je bio poslanik u Bosanskom saboru, a u Prvom svjetskom ratu je zatvaran kao talac i optuživan zbog svojih pjesama.
Na žalu
Izronio mesec. Ovde blizu seke,
Oseća se miris kadulje i smreke.
Prostrlo se more kô svileno platno,
I u noći spava providno i zlatno.
Jedna lađa sporo površinu reže.
Stari ribar tegli za krajeve mreže;
I na mekom sjaju, kao srma čista,
u širokoj pređi lov obilni blista.
S tornjem, u pristranku, malo selo ćuti.
Tiho. Svrh stene se krug meseca žuti.
U svom književnom stvaralaštvu bio je pod uticajem Jovana Jovanovića Zmaja i Vojislava Ilića.
O klasje moje
O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih ‘tica, moja muko tvrda?
Skoro će žetva… Jedro zrnje zrije…
U suncu trepti moje rodno selo.
No mutni oblak pritiska mi čelo,
I u dno duše grom pada i bije.
Sjutra, kad oštri zablistaju srpi
I snop do snopa kao zlato pane,
Snova će teći krv iz moje rane –
I snova pati, seljače, i trpi…
Svu muku tvoju, napor crnog roba,
Poješće silni pri gozbi i piru…
A tebi samo, kô psu u sindžiru,
Baciće mrve… O, sram i grdoba!…
I niko neđe čuti jad ni vapaj –
Niti će ganut bol pjanu gospodu…
Seljače, goljo, ti si prah na podu,
Tegli i vuci, i u jarmu skapaj!
O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih ‘tica, moja muko tvrda?!
Pjesme su mu osjećajne, pune ljubavi za nacionalno i socijalno potlačene, s izraženim revoltom protiv tiranije i socijalnih nepravdi.
Moja otadžbina
Ne plačem samo s bolom svoga srca
Rad’ zemlje ove uboge i gole;
Mene sve rane moga roda bole,
I moja duša s njim pati i grca.
Ovdje u bolu srca istrzana
Ja nosim kletve svih patnja i muka,
I krv što kapa sa dušmanskih ruka,
To je krv moja iz mojijeh rana.
U meni cvile duše miliona;
Moj svaki uzdah, svaka suza bona
Njihovim bolom vapije i ište…
I svuda gdje je srpska duša koja,
Tamo je meni otadžbina moja –
Moj dom i moje rođeno ognjište.
Pored pjesama, pisao je drame i prevodio sa njemačkog i češkog.
Ostajte ovdje
Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat KO što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hleba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.
OD svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zamlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu I polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.
Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.
Kô pusta grana kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.
Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat’te se njojzi u naručja sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na njenom polju gdje vas slava sreta!
Ovdje vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji i krševi goli
No cvjetna polja kud se tuđin kreće.
Bio je izabran za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije.
Proljetnja noć
Sve neko kucka ti’o
Na okno srca mog,
Kô citra drhti glas mio
Pun zlata zorinog.
Slavuj! Šta tražiš, druže?
Meseca sedefni sjaj?
Proleća zvezde i ruže?
Srebrni potok i gaj?
O, beži, beži, moj znanče,
Jer ovde zime je kut –
Sve moje cvetne naranče
Vihor je pokidô ljut.
Sve je tu pusto, i sve je
Vrtove pokrio led –
Svrh šedrvana sneg veje,
I dršće jorgovan bled.
Najznačajnija djela Alekse Šantića su: Hasanaginica, Pod maglom i pjesme Ostajte ovdje, Veče na školju, Moja otadžbina, Emina i druge.
Veče na školju
Pučina plava
Spava,
Prohladni pada mrak.
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak.
I jeca zvono
Bono,
Po kršu dršće zvuk;
S uzdahom tuge
Duge
Ubogi moli puk.
Kleče mršave
Glave
Pred likom boga svog –
Ištu. Al’ tamo,
Samo
Ćuti raspeti Bog.
I san sve bliže
Stiže,
Prohladni pada mrak,
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak.
Umro je od tuberkuloze 1924. godine u rodnom Mostaru.
Priredio: Dragan Leković
