„Ko ukrade jaje, ukrašće i vola.“
[Francuska narodna poslovica]
Ni jednog trena ne omalovažavajući ozbiljan rad kolega iz Ispitnog centra, čiji sam i sama višegodišnji saradnik, moram napisati ovo što ide na adresu rukovodilaca institucija i organa pod krovom Ministarstva prosvjete. Ali i na adresu svake od karika u sistemu, uključujući i Sindikat, jer smo svi krivi što smo ovo dopustili. Najmanje djeca.
Sjećamo se nekog „stidljivog“ reagovanja direktorice Ispitnog centra, iz prošle godine, na pojavu masovnih prepisivanja u nekim školama. [Ne znamo da li je tih reagovanja bilo ranije, ali znamo pouzdano da je bilo prepisivanja i ozbiljnih kršenja procedura i pravila!]
Ne pamtimo da je iko sankcionisan, niti da je iko preuzeo odgovornost!
Da li su u ovoj oblasti zakonska rješenja kristalno jasna, zaokružena, postavlja se pitanje.
Kako je „vuk izio magarca“?
Žmurili su svi nadležni na prepisivanje koje je raslo iz godine u godinu i postalo društveno prihvatljivo, čak poželjno.
Loše se, već u samom startu, pokazalo „prebacivanje loptice“ nastavnicima da u svojim matičnim školama vrše testiranja, nakon što donosioci odluka više nijesu htjeli da plaćaju zaposlene Ispitnog centra za dodatni angažman.
A kod nas se disciplina i savjesnost veoma raznoliko definišu i doživljavaju.
To kako je vrednovan i novčano [ne]nadoknađivan ogroman posao pregledanja testova po školama je posebna priča!
Poštena nadoknada za dodatan rad i emotivna neupletenost su preduslovi za fer testiranje. Ne možemo testirati sami sebe pored, za to, specijalno napravljenih institucija. Bez detektovanja i neutralisanja sve savršenijih elektronskih uređaja kojima se učenici nedozvoljeno služe, bez obučenih, zakonom obavezanih nepristrasnih test administratora i ocjenjivača – nema valjanog ispita.
Znalo se, i kad su u pitanju eksterna testiranja i maturski ispiti, a verujem i gotovo svi ispiti u našem sistemu – svi smo/ste znali – da se u jednoj te istoj školi od učionice do učionice bitno razlikuje pristup i etika administratora, a kamoli od škole do škole.
I djeca su to znala, i odrastala uz takve anegdote.
Onda je na na taj vrlo heterogen pristup ovom ozbiljnom problemu, ili bolje reći, na tu inertnost, na to neunošenje nadležnih institucija u problematiku, došla pandemija, tj. izolacija i sa njom online nastava [o koju su se spotakli i mnogo jači sistemi obrazovanja].
Zatim su nadležni „častili“ učenike još jednom godinom skraćenja nastavnog časa. Dodajmo tome ogroman procenat učenika koji nastavu prati u neadekvatnim uslovima, neopremljenim i prebukiranim školama…
Niko me ne može ubijediti u to da se, u malenom sistemu kakav je naš, ove pojave nijesu mogle lako otkriti i preduprijediti – da je bilo volje, riješenosti i pameti.
Ali, nekom je dugo to tako odgovaralo… Neke su slabosti postale tabu. U sistemu ko će koga prevariti, prevarismo sami sebe.
Zato sada sve ovo liči na političko potkusurivanje.
Djeca su opet direktne žrtve, a odmah za njima savjesni prosvjetni radnici. I ono malo društvenih vrijednosti što još pokušavamo da baštinimo u moru besmisla.
Da li je i zašto ove godine Ispitni centar radio drugačije? Bilo je krajnje vrijeme, bila je prilika da se stvari nazovu pravim imenom. Ili?
Sada kad je broj „plagijatora“ i „švercera“, što učenika, što administratora, ocjenjivača i državnih komisija dosegao kritičnu tačku, aktuelni nadležni ministar, nemajući hrabrosti za zdrav iskorak, za taj bolan rez koji će biti utoliko bolniji ukoliko ga odlažemo, zaključi: „Kad im ništa ne možeš, ti im se pridruži“.
I pridruži se toj narasloj vojsci mladih, dezorijentisanih ljudi u oboljelom društvu u kojem odrastaju; toj gomili neprosvijećenih roditelja poraslih na sličnoj matrici, toj pihtijastoj masi nastavnika u koju se pretvaramo, moreni svojevrsnom stigmom, rezignirani, nedovoljno obrazovani i neosviješćeni, istrajavajući još jedino na ispunjavanju raznih formi, ne baveći se suštinom.
Niko u ovom lancu odgovornih nije analizirao prilike, predvidio da rezultat, s obzirom na aktuelne uslove i višedecenijsko nasljeđe, neminovno mora biti mnogo slabiji od očekivanog. Nikom godinama nije palo na pamet da postroži kontrole, a da se na vrijeme ponudi više rokova, razvijaju strategije osnaživanja i pripreme učenika koji zaostaju.
[Ne zaboravimo, moliću, na kolege, rijetke „dionsauruse“ koji u školama godinama, kako u redovnoj nastavi tako i dodatno, s entuzijazmom pripremaju učenike za polaganje ovih ispita, za dalje školovanje i život!]
Djeca su nam funkcionalno nepismena, kažu ozbiljne analize. Mi smo umoran, preopterećen i neproduktivan sistem.
Poštenije je bilo ukinuti sve ove ispite, nego ih dovesti do besmisla i poslati ovako pogubnu poruku mladim ljudima i djeci.
Plagiranje i varanje na ispitima odobreno od institucija obrazovanja je oksimoron.
Kako ćemo (po)gledati u oči djeci koja nijesu prepisivala?!?
Milica Šćepanović, profesorica francuskog jezika i književnosti u Osnovnoj školi „Oktoih“