Magna carta libertatum (engl. The Great Charter) ili Velika povelja sloboda je engleski ustavni dokument iz 1215. kojim je ograničena moć engleskih kraljeva, konkretno kralja Jovana bez Zemlje (Džona). Potpisana je 15. juna 1215. godine u Ranimidu, zapadno od Londona.
Velika povelja je nastala kao rezultat neslaganja između rimskog pape i kralja Džona i njegovih barona u pogledu kraljevskih prava: zahtijevano je od kralja da se odrekne određenih prava i da poštuje određenu zakonsku proceduru, kao i da prihvati da kraljeva volja može biti ograničena zakonom. Velika povelja je prvi korak dugog istorijskog procesa koji je doveo do vladavine ustavnog zakona.
Iako je povelja ograničila kraljevsku moć i u svoje 63 stavke pokrila mnoga pitanja, uglavnom je zastupala veleposjedničke interese. Pitanja obuhvaćena poveljom kretala su se od prava slobodnih ljudi na suđenje i pravdu, pa sve do težina i mjera, ribarskih vrša i stranih trgovaca.
Magna karta je, takođe, ograničila prava šerifa, čuvala slobode i privilegije okruga i gradova i načinila sporazum sa Krunom da se neće miješati u prava Crkve, niti da će bez pristanka krunskog savjeta nametati Klevetnički danak ili bilo kakav drugi porez.
Poštovanje povelje osigurano je konačnim stavkama, koje su davale ovlašćenje grupi od 25 barona da se podignu na oružje protiv kralja ukoliko se on ne bude pridržavao uslova Povelje. Tri dana nakon usvajanja Magna karte Džon je potražio, a kasnije i dobio, papsku osudu ovog dokumenta, što je četiri mjeseca kasnije dovelo do prvog Rata barona. I pored toga što su Povelju srednjevjekovni i tjudorski vladari uglavnom ignorisali, smatra se da je značajno uticala na principe engleske ustavne slobode i da je bila model za ustave novih nezavisnih zemalja širom svijeta.
Priredio: Dragan Leković
