Bitka kod Litl Bighorna (engl. Battle of the Little Bighorn) je bila poslednja bitka generala Džordža Kastera, u kojoj je cijeli konjički puk masakriran od strane ujedinjenih indijanskih plemena Sijuksa, Arapaha i Čejena pod vođstvom poglavice Bika koji sjedi. Bitka se odigrala 25. juna 1876. godine.
Uvod u bitku
Nakon završetka Američkog građanskog rata, američki general Džordž Kaster je bio unaprijeđen u čin general-pukovnika i postavljen na čelo 7. konjičkog puka, koji je djelovao na indijanskoj teritoriji. Učestvovao je u bitkama protiv plemena Čejena, a našao se i na vojnom sudu jer je napustio jedinicu zbog posjeta bolesnoj ženi u utvrđenju Fort Hejs. Godinu dana je bio pod suspenzijom, a onda se pročuo poduhvatom protiv Indijanaca: kod Bašite je naredio da se masakrira sve živo. Jedinicu su mu raspustili i ponovo je okupili tek dvije godine kasnije, kad je nastala „zlatna groznica“ u Dakoti. Bilo mu je zapovijeđeno da prati grupu ljudi koji su iz utvrđenja Fort Ris kretali na sjever: 1500 vojnika štitilo je 373 civila i 275 kola s opremom. Među civilima je bilo podosta novinara, fotografa i rudara koji će uskoro naći zlato.
Veće teškoće u napokon relativno mirnim odnosima između bijelaca i Indijanaca nastale su 1875. godine, kada su Sijuksi odbili da prodaju područje zvano Black Hills/Crna brda, Indijancima je bilo ponuđeno čak šest miliona dolara. Godinu dana kasnije, na čelu svoje 7. konjičke, Kaster se našao u području Montane i blizu mjesta Rouzbad (Ružin Pupoljak) okrenuo na zapad, prema rijeci Litl Bighorn. Usput je potpuno neočekivano naišao na tabor Indijanaca Sijuksa i, slavohlepan, potcijenivši njihovu snagu i broj, smjesta krenuo u napad. Pomalo nepromišljeno i ne pokoravajući se zapovijestima svog nadređenog generala Terija, svoju jedinicu je razdijelio u tri dijela: oficir Benten se našao tako na čelu 125 ljudi na južnoj strani, vojnik Reno sa 115 ljudi na drugoj strani rijeke, a sam Kaster je ostao na ovoj strani rijeke, zajedno sa 264 svoja vojnika. Nimalo se nije obazirao na izvještaje svojih indijanskih uhoda: bio je nasuprot najvećeg broja okupljenih Indijanaca u istoriji – čak šest združenih plemena, petnaestak hiljada Indijanaca, među kojima barem dvije i po hiljade vrsnih ratnika.
Jedan preživjeli
Indijanci su imali veliku premoć u broju ljudi i Kasterovi vojnici su jednostavno bili masakrirani, dok su Benten i Reno nekako pregrupisali svoje snage, ali nisu uspjeli pomoći svom zapovjedniku i njegovim ljudima. I sami Indijanci, a među njima poglavice Bik koji sjedi, Hrabri Vuk (Honehe Ehatamahe) i Ludi Konj, kasnije će utvrditi da tako hrabre vojnike nikada nisu vidjeli. Kaster i svi oko njega su poginuli, osim jednog izvidnika. Taj dio 7. konjičke je bio smaknut za manje od sat vremena. Kad je dva dana kasnije stiglo pojačanje generala Terija, njegovi vojnici su našli 197 mrtvih tijela, uključujući i Kasterovo. Bilo je golo, ali ne i unakaženo, s dvije rane u predjelu srca i jednom na čelu. Svaka od njih je bila smrtonosna. Indijanci nisu znali ko ga je i kada ubio, a niko to ne zna ni danas. Dugo vremena nakon bitke Indijanci nisu znali čak ni da je Kaster u njoj učestvovao.
U trenutku smrti je imao 37 godina. Vojnu školu je kao poslednji u svojoj klasi završio u Vest Pointu, početak Američkog građanskog rata dočekao je kao niži poručnik vojske unije, a njegov završetak s činom general-majora.
Bitka kod Litl Bighorna je značila najteži poraz SAD u sukobima s Indijancima, ali je i zauvijek zapečatila indijansku sudbinu: svi su mostovi za saradnju i pregovore bili porušeni, a vojni vrh je vapio za konačnim rješenjem indijanskog pitanja. Konjički pukovi su povećavali broj ljudi, a mnogi od njih su prerastali u Kasterove osvetnike. Petnaestak godina kasnije, američki Indijanci više neće pružati oružani otpor.
Little Bighorn danas
Na mjestu masakra tog junskog dana prije tačno 140. godine, danas se nalazi spomenik s imenima onih koji su tu ostali ležati zauvijek: nedaleko je groblje palih, a među grobovima je i Kasterov, iako ne fali ni spomenika posvećenih Indijancima. Napokon, samo bojno polje je smješteno između dva velika indijanska rezervata: Crow Indian rezervat na zapadu i Northern Cheyenne na istoku.
U Montani, prostoru zadivljujuće prirodne ljepote, živi nešto manje od milion ljudi. Sva je prilika da je bjelaca devedeset posto. Preostalih desetak posto čine uglavnom Indijanci, među njima i potomci onih koji su učestvovali u bici. Mjestašca i gradići, su međusobno prilično razdvojeni i ne podsjećaju baš na američka naselja koja se vide u filmovima ili o kojima govore pisana djela o američkoj unutrašnjosti.
Poprištu bitke kod Little Bighorna najbliže je mjesto Busbi. Istina, nema ni sedam stotina duša, ali gotovo je u potpunosti naseljeno Indijancima. Žena ne nedostaje, brojem su gotovo izjednačene sa muškarcima, ali čak 40% porodica statistički ne prelazi prag siromaštva, što prevedeno na svakodnevni jezik znači da žive na ivici egzistencije. Malobrojne poslove im daje uglavnom nacionalni park ili memorijalno područje, koje posjeti nešto manje od pola miliona ljudi godišnje.
Priredio: Dragan Leković
