Đakomo Leopardi (ital. Giacomo Leopardi; 29. jun 1798 — 14. jun 1837), italijanski pjesnik. Smatra se jednim od najvećih lirskih pjesnika italijanskog romantizma i jednim od najznačajnijih pjesnika evropske poezije XIX vijeka.
Mjesecu
Dražesna luno, ja se sećam da sam,
pre jednog leta, na vrh ovog brega,
teskobom mučen išo da te gledam.
Tad si visila iznad ove šume,
kao i sada, te svu obasjavaš.
Al’ maglen, treptav, od plača što mi je
veđama teko, mojim se očima
činio lik tvoj, jer beše pun bola
moj život. Još je, i ne menja način,
ljubljena luno. Ipak mi pomaže
sećanje, kao i brojanje trena
svojega bola. O, kako je dobro
u mladom dobu, kada još daleki
put ima nada, a sećanje kratak,
spominjati se prohujalih stvari,
pa i turobnih, čak dok bol još traje.
Posle nekoliko vjekova stagnacije, u XIX vijeku italijanska poezija dostiže ponovo svoju staru slavu, najviše zahvaljujući jednom izvanrednom pjesniku iz prvih decenija tog vijeka, Đakomu Leopardiju. Bez Petrarke je nezamisliva poezija italijanskog činkvičenta, a zatim i poezija baroka, formu je uobličio Petrarka, uzdigao Taso; okove forme raskinuo je Leopardi svojom duboko proživljenom poezijom, i bez njega je nemoguće zamisliti osnovna poetska strujanja italijanskog XX vijeka, a naročito hermetizam Ungaretija i Kvazimoda.
Tišina posle oluje
Prošla je oluja:
čujem ptice što se raduju i kokoš
vratila se na cestu
i ponavlja svoj stih. Evo vedrina
probija tamo sa zapada, nad brdom;
rasčišćuju se polja,
a jasna u dolini ukazuje se rijeka.
Svako srce se veseli, sa svih strana
opet se žamor budi,
običan rad se nastavlja.
Zanatlija je stao na vrata
s poslom u ruci pjevajuć,
i gleda vlažno nebo;
izlazi ženica, okljevajuć da zahvati
vode kišnice nove,
a povrćar ponavlja
od staze do staze
svoj svakodnevni povik.
Evo se vraća sunce, evo se smiješi
na brežuljcima i dvorcima. Obitelj
otvara, prozore, terase, trijemove
i, kako bježi cestom, čuješ daleku
praporaca zveku: škripe kola
putnika koji nastavlja svoj put.
Veseli se svako srce.
Kad se, ko sada, život mili?
Kad se s tolikom ljubavi
predaje čovjek svom radu?
Kada se manje sjeća svojih jada?
Il’ poslu vraća? Il’ novu stvar započinje?
Naslada, kćerka jada,
isprazna radost, što plod je
prošloga straha, zbog kojeg se trgnuo
i strepio pred smrću
taj što je život prezirao;
zbog čega, dugo trpeći,
zlopatio se svijet,
hladan, šutljiv, izmožden,
drhtao, videć kako
krenuše da nas vrijeđaju
gromovi, vjetar, oblaci.
O, prijazna prirodo,
zar to su tvoji darovi,
zar su to ugodnosti
koje ti pružaš smrtnima? Izbavit se patnje
nama je uživanje.
Ti jade prosipaš neštedimice; bol
sama po sebi dolazi, a ono malo
slasti što, čudom čudesnim, katkad se rodi
iz tuge, velik je dobitak! Ljudski rode
drag vječnicima! ti si odveć sretan
ako odahnut možeš
od nekog bola, blažen
ako od svakog bola izliječi te smrt.
Đakomo Leopardi je rođen 29.juna 1798.godine, kao prvi sin grofa Monalda i Adelaide Antiči. Već u desetoj godini Leopardi započinje sa “ludačkim i očajničkim učenjem” u očevoj biblioteci. Prekomjerno bavljenje knjigom uskoro dovodi do ozbiljnih zdravstvenih problema (pati od skolioze) što će u znatnoj mjeri da utiče na formiranje Leopardijevog pogleda na svijet. Treba uvijek imati na umu da pesimistička književnost Leopardija u osnovi ne sadrži razrađen filozofski sistem o uzaludnosti i nepotrebnosti življenja, već ona predstavlja krik čovjeka koji je uvijek žudio za životom. Poezija i proza Leopardijeva ne predstavljaju negaciju života, već žudnju za životom koji je pojedincima uskraćen.
Beskonačnost
Sveđ drag mi bi taj samotni brežuljak
i ta živica, koja mi toliko
oduzima od zadnjeg zrenika.
Al’ tu mi, sjedeć i gledeći, biva
ko da preko nje prostore beskrajne
ja mišlju gradim, šutnje natčovječne
i najdublje tišine; gdje će, malne,
da prestraši se srce. A kad vjetar
čujem, gdje šušti kroz ta stabla, onaj
mir beskonačni poređujem s glasom
zemaljskim; i tad meni na um pada
vječnost i mrtvo doba, pa i živog
doba nam glas. – U bezmerje se tako
utapa misao: i meni je milo
brodolom svoj doživjet u tom moru.
Đakomov život ugasio se 14.juna 1837.godine u Napulju.
“Dobre i plemenite obično veoma mrze, jer su redovno iskreni nazivajući stvari njihovim pravim imenom.”
“Iskrenost samo onda može koristiti ako se vješto primjenjuje, ali kad joj ljudi malo vjeruju zbog njene rijetkosti.”
“Kada su nekoga upitali što je najrjeđe na svijetu, odgovorio je: Ono što pripada svima, a to je zdrav razum!”
“Koliko više vodimo računa o vremenu, toliko više očajavamo što ga nemamo dovoljno, ali koliko ga više nerazumno trošimo, toliko se čini da ga imamo napretek.”
“Ljubav, ljubav te je napustila, ta posljednja obmana našeg života.”
“Ljudi su samo onda smiješni kad žele da se čine ili da budu ono što nisu.”
“Odkada je nestalo heroizma na svijetu, a umjesto njega zavladao egoizam, pravo prijateljstvo, koje je kadro da se jedan prijatelj žrtvuje za drugoga, vrlo je teško ostvarljivo s osobama koje imaju nekih želja i interesa.”
“Poštovanje je nalik na cvijet koji – kad ga jednom pogaze ili kad uvene – više nikad ne dobiva prijašnju svježinu.”
“Smrt nije zlo, jer oslobađa čovjeka od svih zala, i ujedno mu s dobrima odnosi i želje.”
“Starost je najveće zlo jer lišava čovjeka svih naslada ostavljajući mu prohtjeve. Ona mu donosi sve boli. Pa ipak se ljudi boje smrti, a čeznu za starošću.”
“Velika je zabluda, u koju svaki dan upadaju ljudi, kad vjeruju da drugi neće odati njihovu tajnu.”
“Zapravo nije tačno kada se kaže da je dosada opšte zlo. Opšte je zlo kada je čovjek besposlen ili, da se bolje izrazimo, kada dangubi. Tada ne doživljava dosadu u obliku čame, a takva je vrsta dosade svojstvena onima u kojih duh nešto znači.”
“Zanimljivo je da se jednostavno vladaju gotovo svi ljudi koji mnogo vrijede. Uz to je zanimljivo da se jednostavno vladanje smatra znakom male vrijednosti.”
“Život koji je u neprestanom radu zaista je najsrećniji. Duša koja je tako obuzeta, ne misli na onu urođenu čežnju koja je nikad ne bi ostavila na miru.”
Djela
“Zibaldone di pensieri” (1817-1832)
“Canti” (“Poezije”, 1818-1837)
“L’Infinito”
“A Silvia”
“La quiete dopo la tempesta”
“Il sabato del villaggio”
“Canto notturno di un pastore errante dell’Asia”
“Operette morali” (1823-1828)
“Pensieri” (1837)
Priredio: Dragan Leković
