29.06.1913. izbio je Drugi balkanski rat, između Bugarske i saveza Grčke i Srbije, kojima su se priključili i Crna Gora, Rumunija i Turska.
Drugi balkanski rat je vođen 1913. između Bugarske sa jedne i Srbije, Crne Gore, Grčke, Rumunije i Turske sa druge strane.
Rat na dotadašnje saveznike, započeo je opštim noćnim napadom Bugara na srpsku vojsku, bez prethodne objave rata. Većina bugarske armije je bila koncentrisana prema srpskoj vojsci na rijeci Bregalnici.
Balkanski ratovi
Tokom Balkanskih ratova, Balkanska liga (Srbija, Crna Gora, Grčka i Bugarska) je prvo osvojila Makedoniju i dio Trakije koje je držalo Osmansko carstvo, a zatim se sukobila zbog podjele teritorija.
Prvi balkanski rat se završio Londonskim sporazumom, koji je potpisan 30. maja 1913. Balkanska liga je izbacila Osmansko carstvo iz Evrope, sa izuzetkom Čataldže i Galipoljskog poluostrva. Srbiji je Londonskim ugovorom oduzet izlaz na Jadransko more preko Albanije, tako da je ona kao država koja je podnijela najveći teret u Prvom balkanskom ratu, tražila od Bugarske djelove Makedonije.
Ipak, prije nego što je sporazum postpisan, Grčka i Srbija su stvorile vojni savez usmjeren protiv Bugarske kojim bi podijelili sporne krajeve Makedonije među sobom. Bugarska je mislila da su njena teritorijalna proširenja nedovoljna. Još jedan problem za Bugarsku je bio stav Rumunije. Oni su tražili bugarsku tvrđavu Silistriju na Dunavu kao cijenu za neutralnost u Prvom balkanskom ratu. To je bila cijena koju Bugari nisu bili spremni da plate.
Ruska arbitraža predviđena sporazumom iz 1912. je sporo napredovala. Rusi nisu željeli da izgube nijednog od svojih saveznika na Balkanu (Srbiju i Bugarsku). Dok su pregovori sporo napredovali, sukobi niskog intenziteta su se nastavili u Makedoniji uglavnom između srpskih i bugarskih vojnika. Bugarska vojska je naredila ograničene napade 29/30. juna protiv srpskih i grčkih položaja, očigledno da bi ojačala pregovarački položaj svoje vlade.
Bugarskoj je rat dao šansu da prisvoji cijelu Makedoniju i da dominira Balkanom. Za Srbiju i Grčku rat je značio mogućnost podjele Makedonije i sprečavanje bugarske premoći.
Pred početak rata
Predsjednik srpske vlade, Nikola Pašić, u pismu predsjedniku bugarske vlade Gešovu, traži reviziju ranijeg dogovora oko podjele Makedonije. Razlozi su sledeći:
– Bugarska nije poslala ugovorom predviđeni kontigent trupa na vardarsko bojište, pa je Srbija sama podnijela sve žrtve na ovom bojištu;
– Srbija je, pokoravajući se odluci velikih sila, napustila jadransko primorje i na taj način žrtvovala svoju neospornu teritoriju da bi sačuvala sebe i Bugarsku;
– Srbija je, na molbu bugarske vlade, poslala preko 50.000 vojnika sa teškom artiljerijom na maričko bojište, iako to po ugovoru nije bilo predviđeno;
– posle izvršenja svog ratnog zadatka, Srbija više od tri mjeseca stoji sa cijelom svojom vojskom na strani Bugarske pomažući joj da dobije Jedrene i teritorije na koje nije pretendovala prilikom sklapanja srpsko-bugarskog ugovora.
Početak Drugog balkanskog rata
Napad
Glavni bugarski napad je planiran protiv Srbije sa njenom Prvom, Trećom, Četvrtom i Petom armijom, dok je Drugoj armiji povjeren zadatak da napadne grčke položaje kod Đevđelije i Soluna. Napad je počeo u noći između 29/30. juna 1913. godine. Bugara je bilo manje na grčkom frontu i 30. juna sukobi niskog intenziteta su se pretvorili u grčke napade duž fronta. Bugarske snage su se odmah povukle sa svojih pozicija sjeverno od Soluna (osim izolovanog garnizona u Solunu koji je bio osvojen) na odbrambene položaje kod Kukuša. Plan da se koncentrisanim napadom brzo uništi srpska vojska u centralnoj Makedoniji nije uspio i Bugari su zaustavljeni.
Bitka kod Kukuša
Bugarska 2. armija u južnoj Makedoniji kojom je komandovao general Ivanov je držala liniju od Dojranskog jezera na jugoistok preko jezera Langaza (današnje Jezero Koronija) i Bešika (današnje Volvi), do luke Kavala u Egejskom moru. Pošto je armija bila ovdje još od maja (borila se u opsadi Jedrena u Prvom balkanskom ratu), njeni vojnici su bili izmoreni i vjerovatno nisu brojali više od 40.000 ljudi u dvije slabe divizije. Grci su tvrdili da se njima suprotstavilo najmanje 80.000 ljudi.
Grčka vojska, pod komandom kralja Konstantina, je imala devet pješadijskih divizija i jednu konjičku diviziju (ukupno 120.000 ljudi), tako da ih je bilo više od bugarskih snaga u odnosu dva ili tri prema jedan.
Kod Kukuša su Bugari sagradili jaku odbranu, uključujući zarobljene turske topove koji su dominirali ravnicom. 3. jula, grčka Četvrta, Druga i Peta divizija su krenule u juriš uz podršku artiljerije. Pretrpjeli su teške gubitke, ali su sledećeg dana osvojili rovove. U međuvremenu, sa lijeve bugarske strane, Sedma divizija je osvojila Nigritu, a Prva i Šesta divizija Lahanu. Sa desne strane je pala Đevđelija i vrh Matsikova. To je za posljedicu imalo da bugarska linija za povlačenje kod Dojrana bude ugrožena i Ivanovljeva armija je započela očajničko povlačenje koje je povremeno prijetilo da postane nekontrolisano. Pojačanje u obliku 14. divizije je došlo prekasno i pridružilo se povlačenju prema Strumici i bugarskoj granici. Grci su osvojili Dojransko jezero 5. jula, ali nisu uspjeli da presijeku bugarsko povlačenje u klancu Strume. 11. jula, Grci su se pridružili Srbima i napredovali su uz rijeku Strumu dok nisu stigli do klanca Kresna 24. jula. Na tom mmestu izmoreni Grci su stigli do kraja svojih logističkih sistema i zaustavili su se.
Bugari su priznali oko 7.000 žrtava kod Kukuša. Još 6.000 zarobljeno uz 130 topova. Grci takođe pretrpjeli teške gubitke sa 8.700 žrtava. Ovo je bila odlučujuća pobjeda na ovom frontu i najveći grčki uspjeh u oba Balkanska rata.
Bregalnica, Kalimanci i klanac Kresna
Na frontu u centralnoj Makedoniji, srbijanska i crnogorska vojska su potisnule Bugare na istok u Bregalničkoj bici (30. jun-9. jul.) U međuvremenu, na sjeveru su Bugari počeli da napreduju prema Pirotu i natjerali srpske komandante da pošalju pojačanje svojoj 2. armiji koja je branila Pirot i Niš. Ovo je omogućilo Bugarima da zaustave srpsku ofanzivu u Makedoniji kod Kalimancija 18. jula.
Nakon što se se stanje na srpskom frontu smirilo, Bugarska je premjestila svoju Prvu armiju u podršku Drugoj armiji koja se odupirala Grcima kod klanca Kresna. Konstantin je odbio predlog svoje vlade za primirje, tražeći odlučnu pobjedu na bojištu.
29. jula, konsolidovana bugarska vojska je pokrenula napade na oba krila primoravši Grke nazad uz doline rijeka Strume i Meste. Konstantin se suočavao sa uništenjem poput Rimljana u Kanskoj bici i tražio je pomoć od Srba. Na njegovu nesreću, Srbi nisu bili u položaju da pošalju pomoć posle Kalimancija i zato je kralj Konstantin tražio od svoje vlade da traži primirje. Grci su imali oko 10.000 žrtava u toku deset dana borbe. Bugarska vlada je jednako tražila mir i zato je Konstantin spasen od uništenja.
Kraj rata
Uprkos stabilizovanju fronta u Makedoniji, želja bugarske vlade za mir je nastala zbog događaja koji su bili daleko od Makedonije. Rumuni su napali 10. jula, zauzevši spornu Dobrudžu i ugrožavajući Sofiju sa sjevera. Da stvar bude još gora, Turci su iskoristili situaciju da povrate svoje bivše posjede u Trakiji, uključujući i Jedrene, koji su Bugari napustili 23. jula bez ispaljenog metka. Turska i rumunska vojska nisu imale žrtve u borbi, iako su obije armije teško patile zbog ponovnog izbijanja kolere.
Primirje je potpisano 31. jula, a pitanja teritorija su riješena sporazumima iz Bukurešta i Carigrada. Bugarska je izgubila većinu teritorija zadobijenih u Prvom balkanskom ratu, uključujući Dobrudžu, većinu Makedonije, Trakije i egejske obale, sa izuzetkom luke Dedegač. Srbija je postala dominantna sila na Balkanu, a Grčka je dobila Solun i njegovu okolinu, zajedno sa većinom obale zapadne Trakije. To je bio samo privremeno rješenje – 10 mjeseci kasnije borbe su obnovljene s početkom Prvog svjetskog rata.
Priredio: Dragan Leković
