Wisława Szymborska/Vislava Šimborska (2. jul 1923. – 1. februar 2012), poljska pjesnikinja, esejista, prevodilac, književna kritičarka i dobitnica Nobelove nagrade za književnost za 1996. godinu.
Alegro ma non troppo
Lep si – kažem životu
bujniji ne možeš biti
ni žabljiji, ni slavujskiji,
ni mravljiji, ni semenskiji.
Trudim se da mu nalikujem,
ulagujem, gledam u oči.
Uvek mu se prva klanjam,
s poniznim izrazom lica.
Preprečujem mu put sleva,
preprečujem mu put zdesna,
ustajem ushićena,
padam od divljenja.
Kakav je to skakavac,
kakva je to šumska jagoda –
nikad ne bih poverovala,
da se nisam rodila!
Ne mogu da nađem – kažem životu
s čim bih te mogla porediti.
Niko neće napraviti drugu šišarku
ni bolje ni gore.
Hvalim darežljivost, ideje,
polet i preciznost,
i šta još – i šta dalje –
čarobnjaštvo i čarolije.
Ali, samo ne uvrediti,
ne naljutiti, ne izazvati.
Već dobrih sto hiljada godina
ulagujem se nasmejana.
Hvatam život za ivicu listića:
da li je pristao? da li je saslušao?
Da li na trenutak, makar jedna put,
kuda ide – zar je zaboravio?
•S poljskog prevela Biserka Rajčić
Opisuju je kao “Mozarta poezije”.
Srećna ljubav
Srećna ljubav. Zar je to normalno,
zar je to ozbiljno, zar je to korisno –
što svijet ima od dvoje ljudi
koji svijeta ne vide?
Izdignuti do sebe bez ikakve zasluge,
dvoje slučajnih na milion, ali uvjereni
da je tako moralo biti – kao nagrada za šta?
Ni za šta. Svjetlost pada niotkud –
Zašto baš na te, a ne na neke druge?
Ne vrijeđa li to pravednost? Vrijeđa.
Ne remeti li to brižno naredana načela,
ne ruši li to s visine moral?
Remeti i ruši.
Pogledajte samo te srećnike:
kad bi se bar malo prikrivali,
glumili utučenost i tako krijepili prijatelje!
Poslušajte samo kako se smiju – uvredljivo.
Kakvim jezikom govore – tobože razumljivim.
A te njihove ceremonije, ta cifranja,
pa s koliko se samo pažnje međusobno ophode –
tačno kao da su se urotili protiv čovječanstva!
Teško je i zamisliti do čega bi došlo
kad bi njihov primjer drugi mogli slijediti.
Na što bi se mogle osloniti religije, poezije,
na što bi se mislilo, što bi se zapostavilo,
ko bi htio ostati u igri.
Srećna ljubav. Kome to treba?
Takt i razum nalažu da se o njoj ćuti
kao o skandalu iz viših sfera Života.
Divna se djeca rađaju bez njene pomoći.
Nikad joj ne bi uspjelo naseliti Zemlju,
uostalom rijetko se i događa.
Neka ljudi što ne znaju za srećnu ljubav
mirno tvrde da nigdje nema srećne ljubavi.
S tim će uvjerenjem lakše i živjeti, i umirati.
Rođena u Proventu, koji je poslije postao dio grada Kórnika (Velikopoljsko vojvodstvo), Vislava se 1931. godine preselila u Krakov u kojem je živjela do svoje smrti 1. februara 2012. godine.
Tražim reč
Jednom bih rečju da ih opišem:
kakvi?
Uzimam reči proste, kradem iz rečnika
merim, vagam, izučavam –
Nijedna nikad
nije prava.
Svaka najodvažnija – strašljiva,
svaka najpogrdnija – puna svetosti.
Svaka najokrutnija – odveć milostiva,
svaka omraze puna – s premalo jarosti.
Ta reč mora biti kao vulkan,
nek bije, kida, ruši,
ko strahotni gnev božji,
ko mržnja nek se puši.
Hoću tu jednu reč, samu,
krvlju natopljenu:
nek ko zid oko gubilišta
primi u sebe svaku zajedničku jamu.
Nek opiše jače no išta
ko behu oni – šta im se spremalo.
Jer ono čim sluh mi diše,
jer ono što se piše –
sve je premalo.
Premalo.
Nemoćan je govor naš,
zvuk iznenadan – ubog.
Tražim s naporom misli,
tražim tu reč baš –
al pronaći ne mogu.
Ne mogu.
Marta 1945. objavljuje svoju prvu pjesmu “Szukam słowa” (Tražim riječ) u dnevnim novinama “Dziennik Polski”. Na Jagjelonskom univerzitetu studirala je polonistiku i sociologiju od 1945. do 1948. godine. Nakon studija radila je u redakciji dvonedjeljnika “Književni život” (“Życie Literackie”).
Uz vino
Pogledao, dodao mi lepote,
a ja je primila kao svoju
Srećna, progutah zvezdu.
Dopustih da budem izmišljena
po slici i prilici odraza
u njegovim očima. Igram, igram
uz lepet iznenadnih krila.
Sto je sto, vino je vino
u čaši koja je čaša
i stoji stojeći na stolu.
A ja sam prividna,
prividna do neverovatnosti,
prividna prosto do krvi.
Pričam mu šta hoću: o mravima
što umiru od ljubavi
pod sazvežđem maslačka.
Kunem se da bela ruža
polivena vinom peva.
Smeje se, naginjem glavu
oprezno kao da proveravam
pronalazak. Igram, igram
u začuđenoj koži, u zagrljaju
koji me stvara.
Eva od rebra, Venera od pene,
Minerva iz Jupiterove glave
bile su neuporedivo stvarnije.
Kad me on gleda,
tražim svoj odraz
na zidu. I vidim samo
ekser s kog je skinuta slika.
· S poljskog preveo Petar Vujičić
Svoju prvu zbirku pjesama Zato živimo (Dlatego żyjemy) objavljuje 1952. godine, a potom slijede zbirke Pitanja sebi (Pytania zadawane sobie, 1954), Dozivanje Jetija (Wołanie do Yeti, 1957), So (Sol,1962), Stotinu radosti (Sto pociech, 1967) i dr.
Prijateljima
Upoznati se s prostranstvima
od zemlje do zvezda,
gubimo se u prostoru
od zemlje do glave.
Međuplanetarno je
od tuge do suza.
Na putu od laži ka istini
prestaješ da budeš mlad.
Zasmejavaju nas mlaznjaci,
ta raselina tišine
između leta i glasa
– kao svetski rekord.
Postojali su i brži letovi.
Njihov zakasneli glas
budi nas iz sna
tek posle mnogo godina.
Odjeknuli su povici:
Nevini smo!
Ko to viče? Trčimo,
prozore otvaramo.
Glas se naglo prekida.
Napolju zvezde
padaju, i kao posle salve
malter sa zida otpade.
- Prevela Biserka Rajčić
Prevedena je do danas na skoro sve evropske jezike, arapski, hebrejski, japanski i kineski.
Priredio: Dragan Leković
