Bitka kod Sigeta je bitka koja se dogodila uslijed opsade tvrđave (današnjeg mađarskog grada Sigetvara) 1566. godine. Vođena je između habzburških snaga pod vođstvom hrvatskog bana Nikole Šubića Zrinskog i otomanskih snaga pod vođstvom sultana Sulejmana I. Završena je osvajanjem tvrđave od strane Turaka.
Pozadina
Malo utvrđenje Siget bilo je ključna prepreka turskom nadiranju prema srcu tadašnje Evrope, gradu Beču, ali i glavni oslonac odbrane koja je štitila srce današnje Hrvatske od obuhvata sa sjevera i od udarca u lijevi bok i leđa hrvatskoj banskoj vojsci koja se grčevito brani.
U to vrijeme, godine 1566, turska vojska je držala u posjedu najsnažnija uporišta Budim i Beograd, a namjera im je bila zauzeti utvrđenja Eger i Siget. Padom Sigeta Turcima se otvara mogućnost okretanja na jug i vrlo brzo turska konjica može prodrijeti do biskupskog grada Zagreba, a pad Zagreba znači i sigurni pad generalata Karlovca i Varaždina. Hrvatsko Zagorje postalo bi meta pljačke turskih odreda a Zagreb bi postao uporište turskih napadačkih odreda za osvajanje južnih njemačkih gradova i sjevernih italijanskih gradova.
Bitka
Na istoku Hrvatske uporno i hrabro branile se hrvatske banske satnije, Varaždinci bili spremni za brzu pomoć Đurđevcu i Križevcima koji su se posložili sa svojim haramijama i odolijevali, a banski banderiji uzduž Mure i Drave bili spremni na duboke prodore prema istoku. Na jugu oko utvrđenog grada Karlovca čvrsto su stojali graničari, a sve položaje na masivu Velike Kapele zaposjeli su odredi hrvatske banske vojske. Njemci su vrlo darežljivo slali novac, oružje, pa i manje vojničke odrede, jer su bili svjesni da se upravo tu brane i njihove južne granice.
U malom utvrđenju Siget ban i grof hrvatski Nikola Šubić Zrinski užurbano se pripremao za odbranu, njegova posada sastavljena od hrvatskih, mađarskih i njemačkih vojnika potpuno mu je bila odana. Svi vojnici su čvrsto bili odlučili da će istrajati do kraja, do poslednjeg čovjeka braniti malo utvrđenje na koje je krenula strašna sila od gotovo 100.000 otomanskih vojnika uz pomoć 200 topova koju je lično vodio niko drugi do sultan Sulejman I. No, sultan je dobro poznavao Nikolu Šubića Zrinskog, njegovu hrabrost, i bio je u velikoj nedoumici: krenuti na Siget ili ga ipak zaobići i krenuti na utvrđeni grad Tokaj. Veliki vezir Mehmed-paša Sokolović takođe je jako dobro poznavao Zrinskog, ali je ipak savjetovao sultana da se prvo zauzme Siget. Sultan je tako i odlučio, ali bila je to kobna odluka. Turska vojska pod Sigetom teško će iskrvariti i zauvijek izgubiti svoju moć, a pad Sigeta platiće strašnim žrtvama oko 18.000 najelitnijih konjanika (delija) i oko 7.000 janjičara. No, to sve ne bi ni bilo tako strašno, ali moralni i vojnički udarac bio je još kobniji i bolniji. Mala posada branilaca tvrđave Siget nije se htjela predati i pored svih turskih ponuda u zlatu i bogatim darovima, banu Zrinskom ponuđena je čak hrvatska kruna, ali sve je to glatko odbijeno, nije bilo prebjega ni izdajnika, a poslednjih 250 branilaca jednostavno je provalilo iz grada i hrabro izginulo i pored ponovljenih poziva turskih vojnika da ne ginu uzaludno. Na kraju sam sultan nije dočekao pad Sigeta već je umro u svom šatoru.
Priredio: Dragan Leković
