”Grossi de Brescova”, roman književnika Mirka Rakočevića, u izdanju Grafičkog ateljea CG. Roman, koji je samim svojim izlaskom postao klasik.
Zašto iznosim tu, moglo bi se reći, hrabru konstataciju? Rijetko me je što i približno, u zadnje vrijeme, obuzelo kroz moje čitalačke navike koliko ovaj roman. Na stranu to što sam prije izlaska iz štampe Mirkovog romana, pročitao recenziju mr književnosti Milorada Durutovića o istom, u kojoj kaže ”Nakon čitanja rukopisa novog romana Mirka Rakočevića osjetio sam žal što roman nije nekoliko puta obimniji… Nije to znak da je roman ostao nerazvijen, ni najmanje, već je posrijedi čitalačka opčinjenost narativnim dometima ovog pisca, koji imaju šmek klasika, pa se žal otvara kao nostalgija za vremenima kada su književna djela daleko više značila nego danas.”
Poznajući lično Milorada, znajući da ne pominje, tek tako, hrabre riječi o nekom djelu kako ima ”šmek klasika”, zainteresovao sam se da ispratim roman i kad sam ”kao ljubitelj književnosti” dobio isti od Mirka, obećavši da ću ga pročitati najskorije moguće, dao sam se na posao ”koliko je sjutra”. Bila je praktično odmah vidljiva jako dobra naracija, psihološki likovi glavnih junaka, građeni postepeno, dobijali su obrise znalačkog rada i roman je počeo da me obuzima.
Davno napušteno, prije skoro 900 godina, Brskovo je oživjelo, a glavni likovi u romanu: Desa, Henrik, Knez Blajberger, Hans de Biberis, Ana, Henrik, Miho i ostali izgledali su kao da ih opisuju najveći književni majstori. Zanesen romanom, prije nego što sam pročitao zadnju trećinu, poslao sam Mirku poruku ”Ovo će biti klasik”. Naprosto, nisam imao iluzija. Nakon što sam završio čitanje romana javio sam se Miloradu i rekao ”Mirko je stvarno napisao klasik”, a Miloradu je ostalo samo da konstatuje ”Pa, rekao sam ti.”
Nakon toga, Mirko i ja smo se sreli u prijatnom ambijentu Kluba umjetnika ”Miris dunja” gdje smo popričali o romanu, a ja iznio moje utiske o istom i postavio u ime PRESS-a Mirku pitanja.
Odakle uopšte ideja da se piše o davno napuštenom (od koga jedva da su ostali ostaci ostataka), Brskovu?
Brskovo nikada nije napušteno. Samo je odlučilo da traje i opstaje u jednoj drugoj dimenziji. Kao u onoj narodnoj priči kad su Era i Đavo ušli u ortakluk pa zasadili krompir. A kad je rodio krompir Era pitao Đavola da odluči oće li ono što je nad zemljom ili ono što je pod zemljom. Pa se Đavo prevari gledajući kako su se razbokorili i razigrali listovi i cvjetovi nad zemljom. Tako je i sa Brskovom. Ono nad zemljom je uzeo Đavo, a Brskovo se pritajilo i šćućurilo negdje duboko u oknima, odakle mi, prozorljivi, možemo da čujemo kako još uvijek odjekuju udarci čekića u dlijeta. Slušajući jednu noć, u gluvo doba, taj čarobni udarac čekića dok dlijeto ide za srebrenom žicom i potmule uzdahe rudara Sasa, topot kopita karavanskih konja, zvono okačeno o kramarevom vratu, nisam uspio da se uzdržim i ne siđem kod njih.
Vidno je da ste mnogo istraživali o Brskovu, što po arhivima, što bibliotekama. Kod nas kao što znamo Brskovo nije ni istorijsko/arheološki istraženo kako i koliko bi trebalo a kamoli književno. Toliko ste približili čitaocima srednjevjekovno Brskovo, do najsitnijih detalja narativno opisujući što ljude iz tog vremena, njihove kuće, rudarska okna što samu tvrđavu, da se čitalac toliko uživi u radnju kao da prisustvuje istoj?
Nisam istraživao, živio sam u njemu. I odlučio da postanem hroničar Brskova. To je sjajno zanimanje. Ostaviti zapis za buduća vremena. Neko je to radio na marginama crkvenih knjiga, neko na prastarim hrastovima, a mene je zapalo da uzmem pernicu i murećep pa da te zapise malo proširim. Da ne zaboravim ni Brskovljane, ni okna, ni karavane, ni nesrećne ljubavi.
U romanu je jasno vidljivo da osim formalnih ”junaka” romana: Dese, Henrika, Kneza Blajbergera, Hansa de Biberisa, Ane, Henrika, Miha i ostalih, stvarni junak je u stvari samo Brskovo, a da su svi ostali likovi samo sporedni?
Svi su oni glavni likovi. Zato je i Brskovo, opasano zidinama i kamenim kulama, postalo, kako kažete, stvarni junak. Svi oni su udahnuli život toj kamenoj tvrđavi skrivenoj među planinskim vrhovima. Brskovo je tako počelo da diše, živi, stvara i stara. Postalo je živo čeljade. Čudo. Ni dan danas, svjetskim naučnicima i jedva živim, preteklim, alhemičarima to ne polazi za rukom koliko god da se bave vještačkom inteligencijom.
Djeluje kako je Brskovo vaš lični, autentični (markesovski) Makondo? Ovo pitam, jer znam da ste pasionirani markesovac.
Taj Markesov magični realizam osvojio je svijet. Ja čitalačku publiku dijelim na markesovce i na civile. Svi narodi imaju svoj Makondo. Samo ga treba iskopati. Treba ga oslušnuti. Njegovati. I treba ga poštovati.
U romanu je jasno evidentan filmsko/serijsko/pozorišno dramski potencijal. Šteta bi bilo da se u tim segmentima ne realizuje?
To zavisi od filmadžija. I ostalih iz tog esnafa.
Na kraju, sami kraj romana je neočekivan, i reklo bi se da ostavlja prostora za nastavak. Možemo li se nadati istom?
Ko zna. Brskovo je, u romanu, ostalo zameteno snijegom. Ako grane sunce. I ponovo zatutnji iz brskovskih rupa. I zazvoni zvono ispred karavana…
Autor: Dragan Leković
