Sinoć je u prijatnom, ušuškanom ambijentu Kluba umjetnika ”Tarantino” u Podgorici, održana promocija prve zbirke poezije ”Mastila bunilo”, podgoričke učiteljice Sanje Popović.
Veče Sanjine poezije otvorila je, pozdravivši prisutne, moderatorka večeri, prof. Milena Dragović.
Nakon Milenine najave, Sanja Popović je govorila o svojoj prvoj zbirci poezije, koju je, kako je rekla, posvetila nikome drugom, do samoj sebi. Navodeći kako njene pjesme nemaju naslov, Sanja je istakla kako u njima ”često govori o napuštenim mjestima, svetionicima i kućama a da su joj najveća inspiracija suncokreti i vrapci.”
Profesor, Slobodan Čurović Apis, kojeg je Sanja apostrofirala kao nekog ko ju je, još u srednjoj školi, podstakao da piše poeziju je kazao kako je Sanjina zbirka ”knjiga otkrovenja i knjiga radosti” da ”njene riječi nijesu pjevljive ali jesu voljenije, iz kosti i kože, srcem slikajući pejzaži. Ona je ona što samo sanja i zove se Sanja.”
Posle profesora Čurovića, riječ je uzeo recenzent Sanjine prve zbirke poezije, barski pjesnik Srđan Leković koji je istakao kako se na njegovo veliko i isto tako prijatno iznenađenje, pojavio cvijet (suncokret) dovoljno smjeo da ”svojim mastilom unese malo sunca u nepregledna polja trivijalnosti i patetike na našem poetskom nebu.”
Nakon Lekovićeve recenzije, Sanja i Srđan su govorili sopstvene pjesme koje su propraćene burnim aplauzima od prisutnih.
