Miljan Nikolić – Besano

Besano

        U noćima polarnog vjetra
        još uvijek 
        pohodi me tvoja sjenka

Na svom kraju svijeta, na najmanju mjeru sebe umanjen,
zapinjem jedra, jarbolom dugim od debla sekvoje…
Hartijom putujem, bez pravog smjera i putanje,
da položim ove riječi na usnule usne tvoje…

Nema te, u tim lukama. Za prozorom gori
luč, no niko više ne navraća tu, odavno…
U ponoć uma; to neko sam sa sobom govori?
Sve što kaže, iščili, vrijeme je zaboravno.

Dozvoli, da ti napišem, kojim sam sve tragom
brodio, da te iznova… u sebi pronađem!…
pobunjen protiv vjetra i sluđen tom potragom…

Besano je sve što po tebi ostaje, da traje…
Ovdje, na dnu mene, još kamene stoje lađe;
na svom kraju svijeta ja sam okean koji nestaje…